Neprijatan susret sa zmijom koji je umalo bio i koban, imao je 66-ogodišnji penzionisani Bjelopoljac Šula Erović, pišu Dnevne novine.

“Pošao sam u šumu sa namjerom da posiječem 30-ak pritvi za boraniju. Na jednom proplanku ugledao sam nekoliko posječenih grana od lijeske i da bih sebi olakšao posao, zaputio sam se tamo. U trenutku kada sam nagazio na jednu granu osjetio sam strahovit bol u lijevoj nozi. Imao sam utisak, da me u nogu pogodio metak”, priča za Dnevne novine Erović.

Iako je znao da ga je ujeo poskok u 2,5 kilometra od kuće udaljenom selu Bioča, kaže, u trenutku to nije uzeo za ozbiljno.

“Natovario sam posječene pritke na rame i zaputio se ka kući. Usput sam svratio na poznati Pirin izvor i nogu gdje sam doživio ujed stavio u hladnu vodu. Uspio sam da se domognem kuće i kažem ukućanima da me ujela zmija. Stropoštao sam se na patos, a ukućani su se organizovali da me prevezu u bjelopoljsku zdravstvenu ustanovu. Kao kroz maglu, promicale su siluete zdravstvenih radnika u bijelim mantilima”, prisjeća se Erović.

Osoblje hitne službe i infektolog Izet Čindrak su mu, kaže, spasili život.

“Ne znam koliko sam bio u nesvjesnom stanju, ali poznato mi je da je dr Čindrak neprekidno bdio pored mene. Čini mi se, da kući nije išao, samo da bi mene otrgao iz zagrljaja smrti. I nalog za transport u Klinički centar u Podgorici bio je spreman, ali, zbog mog stanja nijesu smjeli da me prevoze. Uspjeli su da me spasu, i ja sam im na tome neizmjerno zahvalan”, kazao je Erović.

Bez panike

Iako prema evidenciji Hitne pomoći u Podgorici nije bilo pacijenata koji su se žalili na ujed zmije.

Takođe, svjež je primjer kada se ovaj gmizavac ušunjao čak i u Klinički centar Crne Gore.

Direktorica Prirodnjačkog muzeja Crne Gore herpetolog Lidija Polović savjetuje građanima da susret sa zmijom ne doživljavaju kao ugrožavanje svoje bezbjednosti.

Naprotiv, kaže, kao potpuno normalan susret sa bilo kojom drugom životinjom, a da pritom ne očekuju agresivnost zmije, jer je većina njih veoma plašljiva pa se pri susretu sa čovjekom najčešće odlučuju na bijeg.

“Progresivna gradnja u urbanim zonama, kao i sve manje zelenih površina u Crnoj Gori, uslovili su da zmije koje žive na tim prostorima budu više uočljive nego što su bile ranije, jer je sve manje mjesta gdje bi se mogle sakriti i nesmetano izlagati suncu, daleko od prisustva i uznemiravanja od čovjeka”, objašnjava Polović.

Od ukupno 15 poznatih vrsta zmija koje žive u Crnoj Gori, ističe, otrovne su tri, dok je ostalih 12 vrsta neotrovnice potpuno bezopasno za ljude.

“Jedna od ove tri vrste otrovnica Vipera ursinii (krški šargan) iako pripada otrovnicama, ima otrov sa veoma slabim dejstvom, koji za čovjeka i krupnije životinje nije opasan. Za čovjeka su opasne samo dvije vrste zmija: poskok (Vipera ammodytes) i šarka (Vipera berus)”, naglasila je Polović.

Poskok se, kaže, može naći u skoro svim krajevima Crne Gore, kako na sjeveru tako i na Primorju, kao i u nižim i višim predjelima zemlje.

Šarka samo iznad hiljadu metara nadmorske visine

“Šarka i šargan žive na višim planinskim predjelima na nadmorskim visinama preko 1.000 metara i do sada te vrste nijesu potvrđene u Crnoj Gori u nižim predjelima”, naglasila je Polović.

Građani, dodaje, najčešće neotrovnice koje imaju šare na svom tijelu iz neznanja “proglašavaju” šarkom i prema njima neprijateljski reaguju i najčešće ih ubijaju.

“O njihovoj zabludi najviše govori činjenica da postoje varijeteti šarke koji uopšte nemaju šara na svom tijelu već su potpuno crne boje. Međutim, postoje i oni poznavaoci i ljubitelji prirode kao i ljudi koji žive na selu koji znaju kako da ih razlikuju i kako da se ponašaju kada ih sretnu, kao i da su one veoma bitne u lancima ishrane budući da regulišu brojnost glodara i insekata”, objasnila je Polović.

Uloga medija u zaštiti zmija je, ističe, veoma značajna u dijelu edukacije građana o potrebi očuvanja zmija u našim ekosistemima.

“Svih ovih godina od kad radim kao herpetolog, kroz neposredni kontakt sa građanima, svjedok sam da ovakvi i slični članci značajno utiču na podizanje svijesti o ulozi i značaju ovih životinja. Nasuprot tome postoje i negativni primjeri gdje se u želji za publicitetom objavljuju članci, nerijetko i sa slikama ubijenih zmija, sa netačnim informacijama o pripadnosti određenim vrstama, vjerovatno usljed neznanja, što smatram neodgovornim, krajnje neprihvatljivim i neprofesionalnim pristupom koji u dobroj mjeri afirmiše ubijanje zmija”, upozorila je Polović.

Otrovnice kratke i debele

Ona objašnjava da je otrovnice lako i laicima razlikovati od neotrovnih vrsta po relativno kratkom i debelom tijelu koje je u prosjeku 60-ak santimetara dužine.

“Maksimalna zabilježena dužina naše najveće otrovnice – poskoka ne prelazi jedan metar. Karakteristika po kojoj se i na prvi pogled može prepoznati poskok je rog na vrhu njuške. U odnosu na neotrovne vrste otrovnice imaju širu glavu koja se jasno odvaja od vratnog dijela tijela, karakterističnu šaru u vidu spojenih romboida (kod poskoka) ili cik-cak šaru (kod šarke i šargana) koja se proteže duž sredine leđa, kao i vertikalne zjenice (takozvane mačije zjenice)”, pojašnjava Polović.

Kod šarke, podsjeća, postoje i potpuno crne jedinke koje su veoma česte u visokoplaninskim predjelima, jer one mnogo efikasnije apsorbuju toplotu.

“Na kraju još jednom, da otklonimo zablude, u Crnoj Gori nema otrovnica dužih od jednog metra. Svi oni koji kažu da su vidjeli šarku dugu više od jednog metra, zapravo su vidjeli smuka”, istakla je Polović.

A da do nemilog susreta sa zmijom ne bi došlo stručnjaci savjetuju građane da prilikom boravka u prirodi obuju duboke cipele ili čizme i pantalone dugih nogavica, te da u ruci nose štap sa kojim će praviti buku. Takođe, uvijek treba dobro pogledati mjesto na koje namjeravaju da sjednu, stanu ili uhvate rukom.

Ako je moguće, stručnjaci savjetuju građane, da ne dolaze u kontakt sa zmijom i ne izazivaju je, kao i da ne pokušavaju da je ubiju, uhvate ili odgurnu. Takođe, ne treba joj se približavati, već je držati na oku i održavati udaljenost barem 50 santimetara. Najbolje bi je bilo, ipak kažu straučnjaci, ako je moguće zaobići, a ako pak nije pričekati da sama ode.

U slučaju ujeda smireno do ambulante

U podgoričkom Zavodu za Hitnu medicinsku pomoć su nam kazali da ove godine još nijesu imali pacijenata koji su tražili pomoć zbog ujeda zmija.

U slučaju da do ugriza zmije ipak dođe, direktor Zavoda za Hitnu medicinsku pomoć Crne Gore Saša Stefanović savjetuje smirenost, jer, kako kaže, nije svaki ujed zmije otrovan i smrtonosan, niti je isto kad vas ujede mlada ili stara zmija.

“Ako do ujeda dođe ranu treba oprati vodom, prekriti, ukoliko je riječ o nozi ili ruci mobilisati kao da je riječ o prelomu i mirovati, te pacijenta dovesti do najbliže ambulante. Ranu nikako ne treba podvezivati, rasijecati, isisavati i ne stavljati led na ranu”, naglasio je Stefanović, objasnivši da su te metode poznate u narodu, ali ih ne treba sprovoditi.

Serum, takođe, ne treba da daju laici niti da ga nose sa sobom, jer, kako je kazao, može biti veoma opasan ako je nestručno dat.

“Serum smije dati jedino ljekar, nakon prijema i posmatranja pacijenta, isključivo kada se pojave simptomi trovanja”, zaključio je Stefanović.

Simptomi se javljaju za 10 minuta

Simptomi koji se javljaju obično unutar 10 minuta od ujeda zmije, objašnjavaju stručnjaci, jesu bol, otok i promjena boje mjesta ugriza (koje se širi prema tijelu), vrtoglavica, mučnina, povraćanje, lupanje srca, pad pritiska i opšta slabost.

Ako vas je ugrizla zmija, a nakon 10 minuta još uvijek ne osjećate ništa od ovoga, ne radi se o otrovnici ili nije došlo do uštrcavanja otrova. Ukoliko, pak, osjećate te simptome ne treba se odmah opraštati sa životom, jer, ako stignete u bolnicu u roku od šest do osam sati od ujeda, ističu stručnjaci, imate velike šanse da se potpuno oporavite.

izvor:CDM