KULTURA

Sjećanje na Selimovića: Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima

Na današnji dan, 26. aprila 1910. godine u Tuzli je rođen Meša Selimović, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih pisaca.

U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a 1930. godine upisao se na studijsku grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU.

Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Selimović je posebno priznat na međunarodnom nivou zbog klasika koje je napisao, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva romana, “Derviš i smrt” i “Tvrđava”.

Najpoznatija Selimovićeva djela su: “Derviš i smrt”, “Tvrđava”, “Tišine”, “Sjećanja”, itd.

Meša Selimović je umro 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Citati Meše Selimovića iz njegovih poznatih djela: Derviš i smrt, Tvrđava, Ostrvo, Tišine i drugih.

Meša Selimović – citati o životu

Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući kako ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi dobili, zato šute i čekaju.

Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha nego zbog grijeha.

Onda da živimo u grijehu?

Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjerje i duhovne bogalje.

Kasno je sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio?

Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh.

Čovjek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao. A ko zna šta bi me i na njima čekalo.

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.

San je ono što se želi, a život je buđenje.

Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.

O ljubavi

Oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne dođe čas rastanka.

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćes veći razlog.

Ako je ljubav zločin, učini od mene žrtvu!

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepše. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.

Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.

Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo.

Da nisam upoznao tebe, bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih znao šta je sreća. Zbog tebe se ne oshećam poražen, niti mislim na osvetu. Mislim samo na tebe. Nikada te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se zajedno.

Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta.

Nisam htio ni jesti, ni piti, odbio sam kad me nudila, htio sam biti drugačiji od ostalih, zato sam bio isti.

Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.

O prijateljstvu

Svakome ću priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.

Prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao ljubav.

Ne mogu birati ljude kakve želim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi život šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I možda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.

Uvijek sam smatrao da je prijatelj čovjek koji i sam želi oslonac, polutina koja traži dopunu, nesiguran u sebe, pomalo smoljav, nužno dosadan, mada drag, jer izanđa, kao žena.

Tako je bolje, bez slatkih riječi, bez praznog smiješka, bez varanja. Sve je lijepo dok ništa ne tražimo, a prijatelje je opasno iskušavati. Čovjek je vjeran samo sebi.

Neprijateljstvo obavezuje kao i prijateljstvo.

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.

O dobru i zlu

Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo.

Laž može spriječiti zlo.

Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

O ljudima

Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima.

Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

Niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko može čovjek sam sebi.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih. Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu.

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.

Do kraja života upoznavaću ljude, a nikad ih upoznati neću; uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka.

Od pamtivjeka sinovi su nerazumniji od očeva, i razuma bi tako sasvim nestalo, ali srećom, sinovi postanu razumni čim postanu očevi.

To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.

Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.

O ženama

Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad. Muškarac je rastresen ili grub ili nerazmišljen ili plačljivo nježan.

Muž koji želi sebi dobro, poslušaće ono što mu žena kaže.

Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.

Ženu ljubav podmlađuje.

Žena više voli nježnu riječ, makar bila i glupa, nego pametnu ako je gruba.

O društvu, religiji, vlasti

Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.

Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promijenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živjeli? Ne bi, nimalo.

Nema nijedne religije koja nije bezbožno rušila.

Ima bogataša, zato ima i sirotinje.

Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.

Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

Izvor: CDM