Stotinama godina, bar od doba renesanse, kroz viktorijansku eru, medicina u Engleskoj, Italiji, Francuskoj i drugim zemljama Evrope, rutinski je uključivala upotrebu djelova mrtvog ljudskog tijela. Smatralo se da se pomoću kostiju, mozga, krvi i još mnogo toga, moglo izliječiti bilo šta od obične kijavice do epilepsije, zahvaljujući životnom duhu kojeg daruje pokojnik. Iako je upotreba leševa i dalje sastavni dio naše zdravstvene zaštite, od transplatacije tkiva do transfuzije krvi, većina prakse “medicinskog kanibalizma”, je na sreću umrla.

Ovom prilikom vam pružamo uvid u sedam djelova ljudskog tijela koji su se upotrebljavali u medicini:

1. Mumije

Vjerovatno najpopularnija, mumija se praktično smatrala lijekom za vrijeme zlatnog doba medicine leševa u 16. i 17. vijeku. Donošene iz razorenih egipatskih grobnica, njihov sadržaj je dodavan u tinkturama (tečni ekstrati), ili u gipsu korišćenom za rane zadobijene u borbi, otrovnih ugriza, modrica i bolove u zglobovima. Nažalost, potražnja je prevazišla loše snabdijevanje, a pametni preduzetnici su pomamno pripremali lažne mumije od leševa gubavaca, prosjaka, pa čak i kamila.

2. Lobanje

Ako su napuderisani leševi bili moćni, napuderisani leševi sa čokoladom su bili dvostruko, barem prema Tomasu Vilisu, naučniku iz 17. vijeka koji je kombinovao lobanje i kakao, kao lijek protiv krvarenja. Ljudske lobanje su takođe bile potapane u alkohol, stvarajući tinkturu pod nazivom Kraljevska kap, pošto je engleski kralj Čarls II navodno platio 6000 funti za ovaj lični recept. Rečeno je za ovu tinkturu da se koristila protiv otoka, gihta (upala zglobova), i “svih zaraznih groznica”, pored drugih oboljenja.

Krvarenje iz nosa i epilepsija su takođe tretirani prahom napravljenim od mahovine sa ljudskih lobanja. Ričard Sag, autor djela “Mumije, kanibali i vampiri: istorija medicine leševa od renesanse do Viktorijana”, kaže da je ovaj lijek zapravo djelovao, ali samo zato što je prah stimulisao koagulaciju.

3. Mozak

Mozak se takođe koristio za liječenje epilepsije. Ljekar Džon Frenč opisuje proces pravljenja tinkure od mozgova u svojoj knjizi “Umjetnos destilacije” iz 1651. godine: “Uzeti mozak mladića koji je poginuo nasilnom smrću”, ugnječen u kamenom malteru, utopljen u vino, i ” držati ga pola godine u konjskom đubrivu” prije destilacije.

Ovaj lijek je trebao funkcionisati pod teorijiom medicine kakva bolest – takav lijek, koja je bila popularna u to vrijeme, u kojoj su lobanje i mozgovi viđeni kao naročito korisni protiv bolesti za koje je smatrano da dolaze iz glave. Često se smatralo da su ljekovi uzeti iz pokojnika, koji su umirali nasilom smrću, veoma moćni, jer se mislilo da nasilje koncentriše životnu silu.

4. Mast

Ljudska mast je bila traženi lijek za krvarenje, modrice, grčeve u mišićima, oštećenje nerava, bolove u zglobovima, i razne druge bolove. Ovaj lijek je prilično bio popularan u Njemačkoj, a bio je i poručivan minhenskim doktorima od strane preduzetljivih dželata do sredine 18. vijeka. Drugi su pokušavali da zaobiđu apoteke i odu direktno do dželata po svoje medicinske zalihe. Često je mast pretvarana u melem (ponekad poznat i kao dželatov melem), ali jedan ljekar je za nekoliko engleskih i francuskih kraljeva kombinovao sastojak sa opijumom i otrovom i davao ih za smanjenje bolova.

5. Krv

Kao i mast i mozak, krv je takođe nabavljana direktno od dželata. Ljudi koji su bili suviše siromašni kako bi priuštili dobru robu od svojih apotekara, išli bi na vješala gdje bi plaćali po nekoliko novčića kako bi pili krv nedavno pogubljene osobe. Iako se uglavno pila, krv je takođe sušena i pretvarana u prah (protiv krvarenja iz nosa) – prskana na rane kako bi zaustavila krvarenje, ili čak pravljena kao vrsta ljudske marmelade.

6. Kosa

Prema Sagu, napitak nazvan tečnost kose se redovno koristio kao podsticaj za rast kose kod onih koji je nisu imali. Pod teorijom kakva bolest – takav lijek, za kosu preminulih se vjerovalo da podstiče rast kose kod živih. Međutim, kosa u prahu je takođe upotrebljivana za razne tegobe koje nemaju veze sa glavom – kao što je žutica.

7. Zubi

Zubi su takođe bili primjer prethodno pomenute teorije. U sjevernom Hemširu u Engleskoj, i u drugim oblastima, ljudi su nosili zube uzete sa leševa u vrećici oko vrata, kao lijek protiv zubobolje, bolest koja se može tretirati ako sami dotaknete zub leša. U Irskoj su ljudi otišli još dalje, vjerovalo se da se zubobolja može izliječiti tako što bi upaljene desni trljali prstom leša, ili bi ih čak ispirali vodom koja je iskorišćena za kupanje pokojnika.

Izvor: Cdm.me