Rožajac Zeća Honsić (71) je prošle sedmice sa četvoro maloljetne djece protestovao ispred Vlade Crne Gore, pokušavajući da ukaže na krajnju bijedu u kojoj živi njegova šestočlana porodica.

Honsić, o čijoj socijalnoj ugroženosti je “Dan” pisao u više navrata, kazao je da ga je muka natjerala da s djecom stoji ispred Vlade.

-Suočen sam s teškim životnim problemima, jedva preživljavamo od 200 eura penzije koju primam. U više navrata sam se obraćao nadležnim institucijama za pomoć da bih prehranio djecu, ali na moje nedaće malo ko obraća pažnju. Da cijeli dan pričam, moje muke ne mogu opisati riječima. Živimo u trošnoj kući bez vode i kupatila u kojoj praktično nema ničega, jer od 200 eura se ne može ni preživjeti – kaže Honsić.

Ističe da više od 50 eura troši na ljekove koje kupuje za sebe i svoju teško oboljelu suprugu.

Mi smo svi bolesni. Ja imam dosta godina i nijesam kadar da radim i dodatno zaradim. Supruga je težak bolesnik, a četvoro djece redovno vodim na preglede u Centar za autizam u Podgoricu. Da bih ih liječio, moram prvo da pozajmim novac za put, a kada naplatim troškove onda se i razdužujem. Prinuđen sam da do centra Rožaja pješačim nekoliko kilometara jer nemamo vozilo i tako donosim namirnice na leđima što mi pričinjava ogroman teret. Da smo zdravi, u svemu bih imao pomoći od djece, koja zbog svoje bolesti nijesu prosvijećena i ne mogu bez mene da se kreću. Starost i bolest su me pritisle, teško ću izdržati – jada se Honsić, koji apeluje na predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da nađe mogućnost i pomogne njegovoj porodici.

-Žao mi je što nijesam, kada se to moglo, otišao preko granice. Neko bi nas prihvatio i dao nam hranu. Ako država ne može da nam pomogne, neka nam pomogne da odemo odavde. Ja sam lojalan i pošten građanin, djeda su mi ubili Italijani dok je branio Crnu Goru i ne znam ni gdje mu je grob, a njegovi praunuci danas nemaju hljeba da jedu. Očarao me je gest psihijatra Krgovića koji liječi moje sinove kada je nedavno iz dzepa častio djecu što mi daje nadu da još uvijek ima dobrih ljudi koji osjećaju tuđu nevolju. Živjećemo i bez kupatila, ali mojoj djeci treba hljeb i krov nad glavom – kazao je Honsić.

Izvor:Dan