Muhamed je imao 17 godina kada je u njegovoj rodnoj Siriji počeo rat. Pripremao se da upiše tehnički fakultet u Homsu. U isto to vrijeme, Adnan je imao 30 godina i radio je u Homsu kao stolar. Upravo je bio dobio treće dijete.

Muhamed i Adnan su se borili na različitim stranama tokom građanskog rata u Siriji. Kako navodi „Špigl“, Muhamed je služio u vojsci diktatora Bašara al Asada i bilo mu je stalo do stabilnosti, a Adnan se pridružio pobunjenicima jer je vjerovao u revoluciju. Obojica su sanjali da žive u mirnoj, ujedinjenoj zemlji. Sada, devet godina kasnije, opet se susreću preko nišana – ali ne u Siriji. Sada se njih dvojica bore nekih 2.000 kilometara dalje – u Libiji.

U ovoj zemlji na sjeveru Afrike, snage premijera Fajeza Saradža se bore protiv rivala, komandanta Kalife Haftara, za prevlast u zemlji. Saradža prvenstveno podržava Turska, dok njegov oponent ima podršku Rusije. Adnan zarađuje kao plaćenik u Saradžovoj mreži milicija, a Muhamed se pridružio Haftarovoj Libijskoj nacionalnoj armiji. Obojica se isto pitaju: Kako je došlo do ovoga?

Priča o Muhamedu i Adnanu, dvojici sugrađana iz Homsa koji se danas bore jedan protiv drugoga u sjevernoafričkoj pustinji, ilustruje tragični razvoj sukoba u Siriji. Ona je ujedno i lekcija o savremenom načinu vođenja ratova.

Vlade koje su umiješane u vojne sukobe sve češće se oslanjaju, ne na svoje sunarodnike, nego na strane plaćenike. Zemlje poput Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Rusije i Irana ignorišu granice i suverenost drugih zemalja i šalju plaćenike u strane zemlje jer im ne odgovaraju režimi na vlasti, jer žele pristup prirodnim bogatstvima – ili zato što se tamo nalaze plaćenici njihovih neprijatelja. Ovo je još jedan primjer zemalja koje pokušavaju da ispune vakuum nastao ubrzanim povlačenjem Sjedinjenih Država, piše „Špigl“.

Unajmljivanje plaćenika je način da se jeftino vodi rat. Regionalni akteri ulaze u borbe s malo rizika i za relativno nisku cijenu. Lideri mogu da uđu u rat, a da ne moraju da polažu račune o broju mrtvih. S druge strane, sami borci imaju malo zaštite jer zavise od onih koji ih plaćaju. Plaćenici se bore u brojnim sukobima širom svijeta, uključujući Siriju, Jemen i Libiju. Ljudi poput Muhameda i Adnana postali su igračke globalne politike.

Privlačna ponuda

Kada se, nakon što je izbio rat, Adnan pridružio diviziji Hamza (dio Slobodne sirijske armije – FSA), bio je ubijeđen da se Asad može svrgnuti. Takođe je postigao lični uspjeh na bojnom polju i napredovao do komandanta divizije. Međutim, FSA je počela da gubi teritorije, a uz pomoć Irana i Rusije, Asadov režim je potisnuo pobunjenike u sjeverozapadnu provinciju Idlib, gdje su mogli preživjeti jedino uz podršku Turske.

Posljednjih godina, Adnan jedva da se i borio protiv Asada. Umjesto toga, pomagao je vojsci turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana da ukloni kurdske milicije iz pograničnog regiona.

“Zavisimo od Erdogana“, priča Adnan u telefonskom razgovoru za „Špigl“.

“Moramo da se borimo gdje nam kaže“.

Adnan se nije iznenadio kada mu je turski posrednik dao novo zaduženje prošlog decembra. Zadatak mu je bio da sakupi što može više muškaraca za rat u Libiji.

U to vrijeme, Adnan je Libiju jedva mogao da nađe na mapi. A što se tiče tamošnjeg konflikta, znao je samo ono što su mu Turci rekli: da se međunarodno priznata vlada bori da održi vlast protiv jednog „pučiste“ i „teroriste“.

Ipak, ponuda koju su mu dali zvučala je primamljivo: Za borbu na strani Saradža u Libiji, Adnan je trebalo da bude plaćen 2.000 američkih dolara mjesečno, daleko više nego što je zarađivao u Siriji. Početkom januara, Turci su prebacili Adnana i 30 saboraca avionom Turkiš erlajnsa u Libiju. Tada je prvi put u životu letio avionom.

U Tripoliju, Saradžov režim je jedva dočekao pomoć. Prethodnih mjeseci premijer je izgubio skoro svu teritoriju koju je držao pod kontrolom, osim glavnog grada. Nadao se da će Erdoganovi plaćenici promijeniti stanje na terenu.

Adnan i njegovi ljudi smješteni su u stanove u Tripoliju. Kako je ispričao „Špiglu“, dobili su oružje i prošli obuku turske tajne službe MIT. Onda su ih poslali na front.

Uz pomoć oko 7.000 sirijskih plaćenika i podršku dronova, Turska je uspjela da okrene situaciju u građanskom ratu u Libiji, što je Erdogana učinilo opunomoćenim vladarom ove afričke zemlje sa najvećim naftnim rezervama na kontinentu. General Haftar ne samo da je morao da se pomiri sa gubitkom Tripolija, nego je istjeran i iz strateški bitnog primorskog grada Sabrate.

Uprkos tome, Adnan žali što je došao u Libiju. Iz nekoliko telefonskih razgovora koje su novinari „Špigla“ imali s njim posljednjih mjeseci, moglo se primijetiti da njegov očaj raste. Kaže da su borbe često intenzivnije nego što su bile u Siriji.

“Svakoga dana pošaljemo po 100 ranjenika kući i dobijemo po 300 novih“, kaže. Za razliku od Sirije, kaže da ne vidi svrhu operacije u Libiji. „Protiv sirijskog režima sam se borio jer sam vjerovao u budućnost svoje djece. A pogledajte gdje sam sad završio“.

Nema izbora

Prijatelji u Siriji ga optužuju da je prodao revoluciju da bi zarađivao novac u Libiji. Ali čak i kada bi želio, Adnan kaže da ne može prosto da napusti front.

Turci dozvoljavaju samo ranjenima da idu kući, pa su neki od njegovih saboraca namjerno pucali sebi u nogu. Drugi su se ukrcavali na čamce sa izbjeglicama ne bi li se domogli Evrope. Adnan kaže da bi i on pokušao da ode u Evropu da mu nisu djeca u Turskoj.

“Nemam drugog izbora nego da nastavim da se borim“, kaže.

Adnanov zemljak Muhamed je sa druge strane fronta u Libiji. I on ima osjećaj da ne kontroliše sopstvenu sudbinu i da njime upravljaju strane sile. Kaže da je glavni razlog zašto je pristao da govori za „Špigl“ njegova želja da istakne iskustvo Sirijaca u Libiji. Kao i Adnan, nije želio da otkriva prezime iz straha od mogućih posljedica.

Muhamed je bio mlad momak kada se pridružio Pustinjskim sokolovima, miliciji koja se zajedno sa Asadovim snagama borila protiv pobunjenika. Prije nekoliko godina, ova milicija se raspala zbog unutrašnjih borbi za prevlast. Jedan dio Pustinjskih sokolova pridružio se jedinici vojske koju je naoružavala i kontrolisala Rusija, najvažniji Asadov saveznik. Od tada Muhamed odgovara Moskvi.

U januaru ga je komandant jedinice pitao da li je zainteresovan da se bori na ruskoj strani u Libiji. Rečeno mu je da će mu biti plaćeno 1.000 dolara mjesečno i da će svakih tri mjeseca imati mjesec plaćenog odmora.

Rusija zvanično ne učestvuje u sukobima u Libiji, ali uz pomoć vojnog podugovarača, takozvane Vagner grupe, kontroliše dio fronta. Vagner grupa je ruska privatna firma koja pruža usluge obezbjeđenja. Ima bliske veze sa Kremljom i značajna je podrška Haftaru, zajedno sa UAE i Egiptom. „Špigl“ dalje objašnjava da ruski predsjednik Vladimir Putin Haftara smatra svojim čovjekom u sjevernoj Africi i da ga je vjerovatno unervozilo kad je vidio da posljednjih mjeseci gubi teritoriju pred snagama saveza Erdogan-Saradž.

Kako je Muhamed ispričao, posrednik koji radi za rusku stranu, osnovao je nekoliko kancelarija za regrutaciju u sirijskim gradovima. Za svakog borca poslatog u sjevernu Afriku, posrednici dobijaju 200 eura. Nakon godina građanskog rata, veliki djelovi Sirije su uništeni, a za mlade ljude je gotovo nemoguće da nađu posao. Muhamedu nije trebalo mnogo da se odluči. U jednoj od kancelarija potpisao je ugovor na arapskom i ruskom, obavezavši se da će se boriti na strani Haftara najmanje tri mjeseca.

Nakon toga je sa još 50 muškaraca, mahom mlađih od 30 godina, prebačen u rusku vojnu bazu Hmeimim, nedaleko od sirijskog primorskog grada Latakia. Tu su imali dvije nedjelje vojne obuke.

Kao iscijeđe

Rusi su plaćenicima dali identifikacione karte sa oznakom „Prijatelj Rusije“ kako bi s njima prošli kroz punktove u Libiji. Onda su privatnim avionom prebačeni u libijski grad Bengazi.

Zajedno sa saborcima Muhamed se borio na više mjesta – u južnom Tripoliju, na obali, a posljednjih nekoliko nedjelja na istoku zemlje.

Prema podacima Ujedinjenih nacija, oko 2.000 Sirijaca se u maju borilo na strani Haftara i Vagner grupe. Međutim, Muhamed procjenjuje da je taj broj bliži 5.000. Odmah nakon gubitaka pretrpljenih u bici za Tripoli, Rusi su poslali veliko pojačanje. Kako je objasnio za „Špigl“, Asadov režim je čak oslobodio zatočenike iz sirijskih zatvora i poslao ih u borbe u Libiji.

Muhamed danju spava, a noću se bori. Kaže da se osjeća kao iscijeđen.

“Pitam se šta radim ovdje“, kaže. Dodaje da je čuo da Turci svoje borce plaćaju daleko bolje, pa razmišlja da promijeni stranu. „U Siriji sam se borio za pobjedu. Ovdje se radi samo o novcu“.

Plaćenici poput Muhameda i Adnana, koji su se prodali stranim silama, postoje vijekovima.

Ipak, nijedna zemlja nije usavršila ovaj hibridni pristup ratovanju tako rano kao Iran. General Kasem Sulejmani, koga su Amerikanci ubili u januaru na aerodromu u Bagdadu, bio je i kokreator i lider monstruoznog aparatusa milicija iz nekoliko različitih zemalja.

Još početkom 1980-ih, libanski Hezbolah postao je iranska prethodnica. Međutim, Iran je počeo da širi svoju moć tek kada je Sulejmani preuzeo komandu nad snagama KUDS-a, elitnim stranim krilom Revolucionarne garde. U Avganistanu, Pakistanu i Iraku organizovani su šiitski seminari, regrutovani borci, osnivane ćelije i milicije.

Pobjeda jedina opcija

Vojna moć Sulejmanijeve organizacije pokazala se u punom svjetlu u Siriji. Asadova diktatura je bila na pragu kolapsa i oslanjala se gotovo isključivo na alavitsku manjinu kojoj Asad pripada. Štaviše, brutalnost režima tjerala je sve više ljudi da se priključe pobunjenicima.

“Sirijska vojska je beskorisna“, navodno je Sulejmani rekao jednom iračkom političaru. Kako bi sačuvao dugogodišnjeg saveznika Irana, Sulejmani je u Siriju prvo poslao Hezbolah, a onda i borce iz Iraka, Avganistana i Pakistana – ukupno oko 50.000 ljudi. Oružje, municija i rezervni djelovi stizali su preko Iraka i sačuvali Asada – dok ruske vazdušne snage nisu i definitivno preokrenule situaciju 2015.

Iranska mreža plaćenika razvila se u multinacionalnu organizaciju koja brzo može da okupi borce u divizije gdje Iračani dobijaju naređenja od Libanaca ili Avganistanaca, a sve pod komandom Iranaca. Konačno, svi lanci komande se slivaju u Teheran, čak i nakon Sulejmanijeve smrti.

Model se primjenjuje i drugdje. Turska, UAE i Rusija takođe okupljaju različite borce za sukobe u koje su uključeni, što njihovo okončanje čini još težim. Kompromis nije dio plana ovih sila u nastajanju. Pobjeda je jedina opcija, naročito protiv stranih protivnika. Ove intervencije ne samo da produžavaju nasilje, već rekonstrukciju čine gotovo nemogućom.

Takođe je malo vjerovatno da će strane u konfliktu u Libiji ili na drugim ratištima podleći iscrpljenosti, kao što zapadni stručnjaci za spoljnu politiku često vole da pretpostave. Svaki diktator ili vođa pobunjenika u svakom trenutku može od svog zaštitnika da traži još vazdušnih napada, još municije, još boraca…

Plaćenici nisu od juče

Plaćenici poput Muhameda i Adnana, koji su se prodali stranim silama, postoje vijekovima. Tridesetogodišnji rat su, na primjer, vodili isključivo plaćenici. U XX vijeku kolonijalne zapadne sile su ih često koristile u svojim kampanjama u Africi. Međutim, posljednjih godina, unajmljivanje plaćenika poprima novu dimenziju.

Dok su SAD i Velika Britanija određene usluge prosto prenijele na privatne firme za obezbjeđenje poput Blekvotera tokom rata u Iraku, unajmljivanje plaćenika je danas postalo ključni elemenat vojnih strategija koje razvijaju mnoge vlade. Na nekim frontovima u Libiji, uopšte nećete naći mnogo Libijaca – borbe uglavnom vode plaćenici iz Sirije, Sudana i Čada.

Boriću se bilo gdje, za bilo koga

Libijska vlada trenutno drži oko 400 neprijateljskih plaćenika, mahom iz Sudana i Čada, u zatvoru u Misrati. Jedan od zatvorenika se novinaru „Špigla“ koji je posjetio ustanovu predstavio kao Muhamed Idris. On je iz Darfura, regiona u zapadnom Sudanu u kojem bjesni građanski rat od 2003. Idris se borio za Sudansku oslobodilačku vojsku protiv diktatora Omara al Bašira. Prije tri godine se pridružio trupama koje se bore za Haftara u Libiji.

Sudanski plaćenici su Haftaru pomogli da preuzme ogromne teritorije, a Idris je napredovao do zvanja pukovnika i pod svojom komandom imao 450 plaćenika. Operacija mu se isplatila. Kaže da je zarađivao između 1.000 i 3.000 američkih dolara mjesečno. I sve što su tokom operacija on i njegovi ljudi uspjeli da opljačkaju slato je kamionima u Darfur.

Kada su se prilike promijenile, pošto se Turska umiješala posljednjih mjeseci, postalo mu je jasno da su njega i njegove ljude, kako kaže, Rusi i Haftar počeli da smatraju borcima druge klase. Dok je Vagner grupa svoje plaćenike brzo povukla sa fronta u Tripoliju, Sudanci su ostavljeni na bojnom polju. Mnogi su poginuli, dok su ostali, poput Idrisa, zarobljeni.

On je ubijeđen da će prije ili kasnije izaći iz zatvora. Kako kaže, UAE su mu obećali da će učiniti sve što je u njihovoj moći. Na pitanje šta će raditi kada izađe iz zatvora, kaže: „Nastaviti da se borim“.

U Libiji. U Sudanu. Bilo gdje. I za koga god. Više ne može ni da zamisli da radi nešto drugo.

Izvor: Vijesti