Prije tačno 80 godina umro je Branislav Nušić, srpski književnik, komediograf, pisac drama, priča, eseja i začetnik retorike u Srbiji. Zbog načina pisanja trebalo bi da ga smatramo savremenikom više nego pretkom. Za ovog nadarenog pisca vezuje se interesantna anegdota, ni manje ni više nego o filmovima za odrasle.

Prvi filmovi za odrasle punili su u kasne sate bioskope na Kalemegdanu početkom 20. vijeka kao da je na repertoaru Sumnjivo lice, a ne nešto drugo, za ono vrijeme, mnogo sumnjivije. U jednom od takvih bioskopskih pozorišta zaista se našlo Nušićevo sumnjivo lice i to među publikom.

Čuveni pisac i novinar je nakon tog iskustva objavio kolumnu, 9. februara 1908. godine, koju je naslovio “U bioskopskom pozorištu”.

Mnogi smatraju da je to bila prva prava kritika filmova za odrasle, kako ih je Nušić nazivao.

Prenosimo kolumnu u cjelosti.

“Prije neki dan je u bioskopskom pozorištu davana jedna serija pikantnih slika, gdje je na plakatama stajalo Samo za odrasle. Kako ja sebe smatram za prilično odraslog, razumije se da sam i ja bio na toj predstavi. I, nisu me toliko interesovale same slike.

Nisam ja, dakle, išao tamo zbog slika, već zbog publike. Htio sam svojim rođenim očima da vidim ko je to u Beogradu koji ima pik na pikanterije. Sjeo sam za jedan sto i odmjerio odmah svoju okolinu. S lijeve moje strane sjedjela je jedna osigurana udovica iz unutrašnjosti. Nije ona bila toliko osigurana time što su oko nje sjedela tri gospodina, koji su po vratovima ličili na prava utvrđenja, bolja od onih što ih je bosanska vlada podigla oko Sarajeva, već po tome što je na četrdeset dana od smrti svoga muža došla u Beograd da primi sumu na koju se njen muž osigurao.

Zamislite sad kako je ona tužna lica morala posmatrati one pikantne slike, ni samo osiguranje nije moglo da je utješi.
S desne moje strane sjedjela je jedna mlada i mladoženja, vjenčani tek prije nedjelju dana. Njih sam čak i prisluškivao. On joj je na uvo objašnjavao svaku sliku. Razumije se, ona se sirota, tek od nedjelju dana, od dana vjenčanja, smatra isto za odraslu…

I slušao sam njegova objašnjenja. Nije joj šaputao više od dvije riječi za svaku sliku. Pojavi se tek muška slika u takvoj i takvoj pozi i čini to i to, sve dršćući, a on joj šapne: Kao ja! Pa se onda pojavi ženska slika i počne dršćući da se otkopčava, a on joj šapne: Kao ti!

Za trećim stolom, odmah za mojim leđima, sjedi jedan pop.

Šta će pop tu, gospode Bože moj? Da je odrastao, odrastao je. To mu se ne može osporiti, ali da l’ on ovakvu predstavu smatra kao neku vrstu bdenja ili je došao valjda samo zato da bi se imao na šta zgaditi?

I onda sam još pažljivije posmatrao. Ponašao se, odista, kako mu pozivu i dolikuje.

Čim se na platnu pojavi kakva ženska i počne svlačiti odijelo sa sebe, on obori oči i traži pogledom onu udovicu sa osiguranjem ne bi li im se sreli pogledi. Siguran sam da, kad ovaj pop ode kući, prvo će okaditi postelju tamjanom pa očitati onu molitvu kojom se rastjeruje groznica pa leći da bi se rano, za jutrenje, probudio.

U blizini moga stola sjedio je i jedan gospodin koji mi je jedan put pisao jedno dugo i opširno pismo. On mi je u tom pismu zamjerio zašto, po gdje kad, u mojim feljtonima pretrčim granicu te ih zamastim i po kojom pikanterijom.

I taj je gospodin ostao pri svome strogo moralnom gledištu. U toliko prije, što je on otac porodice. Sreo sam ga zatim, jednom prilikom na Bulevaru. Sjedi sa jednom pjevačicom i slatko razgovara. Prišao sam mu i rekao: “Imate pravo. Čuvaću se ubuduće da ne pišem onako”.

I bilo ih je raznih tamo. Vazdan odraslih. Bilo je očeva koji su za večerom poučavali djecu svoju i zamjerili im ovo i ono pa požurili da gledaju filmove za odrasle. Sedam večeri nisi mogao dobiti mjesto u bioskopskom pozorištu, od majki, očeva, udovica i popova i od svih ostalih koji o moralu tako strogo sude.”

Izvor: Cdm.me