KULTURA

Otimanje o dušu prosutu na platnu

Ljudi se sentimentalno vezuju za različite predmete koje posjeduju, bilo da su u pitanju aparati, odjeća, namještaj ili tek trivijalne stvarčice kojima, iz samo njima znanih razloga, pridaju vrijednost. Slično je i sa likovnim umjetnicima tokom svog stvaralaštva naprave veliki broj djela, ali se, ipak, vezuju samo za određena, piše Pobjeda.

Na razne načine se dovijaju ne bi li upravo te radove sačuvali od domašaja “nevidljive ruke” tržišta, zadržavajući ih u ličnim kolekcijama. Sa druge strane, postoji dosta djela za koja žale što su ih prodali.

Pobjeda je razgovarala sa likovnim umjetnicima Slobodanom Purom Đurićem, Filipom Jankovićem, Kemalom Ramujkićem, Branislavom Sekulićem i Anom Miljkovac, o djelima za koja su posebno vezani. Oni govore o razlozima zbog kojih ih nikada nijesu prodali, te specifičnoj vezi između umjetnika i djela.

U bogatom opusu Pura Đurića postoje djela koja ovaj autor nikada nije i ne bi prodao. Kaže da je za vrijeme višedecenijskog stvaralačkog rada odvajao one slike koje su, po njegovom mišljenju, bile najbolje.

“Obično su to bile slike na kojima sam dugo radio. Kada čovjek, ne samo u umjetnosti nego i u bilo kojoj drugoj struci, nešto dugo radi i muči se da napravi nešto dobro, pa mu ispadne po njegovom nahođenju baš dobro, onda se od toga teško odvaja. Iz svake faze dosadašnjeg stvaralaštva ostavljao sam po sliku, dvije”, istakao je Đurić.

Dešavalo se da dođu kolekcionari koji su htjeli da kupe upravo ta djela, ali on nikada nije htio da ih proda.

“Čak ni onda kada smo kao familija bili u teškoj situaciji. Dolazili su kolekcionari iz Amerike, Italije, Francuske… Dovodili su ih turistički radnici jer su željeli da kupe djelo nekog slikara iz Crne Gore. Za neke slike su vadili čekove sa namjerom da napišu pozamašne cifre, ali ih nijesam prodao. Kada ih nijesam prodao tada, kada mi je bilo najteže u životu, onda ni poslije, kada smo se situirali, nijesam htio da ih prodam”, rekao je Đurić.

Filip Janković je kazao da postoji određeni broj djela koja nije prodao, te da ne planira da ih ikada proda.

“Vjerovatno je tu negdje oko 50 slika i 40-50 akvarela i crteža. Ima pet puta toliko slika koje sam prodao i za kojima žalim”, kazao je Janković.

Prisjetio se da prije 50-60 godina slike niko nije tražio da kupi, ljudi su samo željeli da ih dobiju na poklon.

“Prodaje uopšte nije bilo. Nijesam ni mislio na prodaju, tako da je sve bilo u redu. Ali, kada se nakupio veliki broj slika, više stotina, javio se problem gdje sa tim radovima? Tada sam znao da se obradujem ako prodam nešto i tako smanjim broj radova u ateljeu, kupim nova platna i slikam nove slike. Onda sebi kažem: ,,Ajde dobro, prodao sam, ali napraviću drugu“. Ali, tu sliku nikada više nijesam napravio. Kada je napravim jedanput više je ne mogu ponoviti”, naveo je Janković.

Branislav Sekulić je kazao da je za njega mnogo teže sačuvati sliku nego li je prodati ili pokloniti.

“Bilo je tu mnogo dobrih slika, onih koje su se istakle na raznim izložbama i zapamtile se po imenima i po izgledu. Drago mi je da mi se pojedine slike pamte. Kada me pitaju da li bih volio da su one kod mene, odgovaram kratko ne bih. Mnoge od tih slika su na mjestima gdje im je mnogo bolje nego kod mene. Kod mene su u ateljeu “zarobljene“. Zašto bih čuvao svoje slike? Ne pravim ih zbog sebe nego zbog drugih. Ipak, pošto sam već zašao u godine, odlučio sam da ne prodajem najbolje slike, nego da ih čuvam za djecu”, ističe Sekulić.

Ana Miljkovac takođe ima nekoliko djela koje nikada ne bi prodala, a na svu sreću, kako je istakla, upravo za njih nije postojalo veliko interesovanje.

“To su “Duša”, idejno rješenje za crnogorski suvenir “Hljeb i so” i jedna skulptura, portret sa početka studija. Prva dva su specifična. Za „Dušu“ mislim da je nekako više u sferi nematerijalnog nego materijalnog, što paradoksalno zvuči. Drugi rad je suvenir, pa bi samim tim trebalo da bude komercijalan. Ali, kao i prvi, više je u domenu duhovnog nego materijalnog. Treći rad je odličan portret i njega ću svakako sačuvati jer me podsjeća na vrijeme kada sam otkrivala vajarstvo kao svoj poziv”, rekla je Miljkovac.

Kemal Ramujkić je kazao da postoje slike koje su na njega izvršile presudan uticaj i koje su poput iskre u mraku zasijale i prokrčile mu put ka novim stvaralačkim horizontima.

“To su djela “Moje jutro”, “Djevičansko jutro”, “Sa one strane”… Ove slike su mi otvorile put ka novim idejama koje do tada nijesam poznavao. Zbog toga ih smatram neprocjenjivim za moj umjetnički rad. Bile su mi jako drage i godinama sam ih ljubomorno čuvao za sebe ne bi li mi pomogle da izvučem još nešto iz tih iskri. Krio sam ih od prijatelja i kupaca jer sam osjećao da imaju moć da me odvedu ka otkrovenju nečeg novog. Te slike, bile su putokaz u mom stvaralaštvu”, naveo je Ramujkić.

Zainteresovanim kupcima na različite načine su objašnjavali zašto određena djela ne žele da prodaju. Janković je kratko odgovarao: ,”To se ne prodaje”.

Podijelio je i jednu anegdotu.

“Jedna Japanka došla je kod mene u atelje i “zalijepila” se za jednu sliku. Rekao sam joj da je ne prodajem. Pokazao sam joj druge koje su bile jeftnije, ali ona je htjela samo tu. Kazala mi je: “Dobro, sada neću ništa, doći ću sjutra”. Kada je opet došla rekla mi je: “Razmišljala sam, želim samo tu sliku”. Kako bih je odbio kazao sam joj dvostruku cijenu. Ona je izvadila novac i ja nisam imao kud. I ode slika. Zao mi je, jer se taj novac potrošio, skoro i da ne znam gdje je otišao, ali za sliku znam da je neću više vidjeti”, kazao je Janković.

Đurić je kupcima za djela koja nije želio da proda govorio da će te slike da ostavi porodici.

“Mnogi su ljudi imali razumijevanja. Bilo je i kupaca koji se “zalijepe” za jednu sliku i neće da kupe drugu. Nudite mu drugu i po nižoj cijeni, ali on jednostavno odbija. Čovjeku nešto legne pri srcu”, kazao je Đurić.

Ramujkić je ispričao da je određene slike dugo sklanjao od zainteresovanih kupaca, sve dok se, nažalost, nije susreo sa egzistencijalnim problemima.

“Neke slike sam morao da prodam i dan-danas se kajem zbog toga. Katkad, kada bi se na tržištu pojavila moja omiljena slika, pokušavao sam da je otkupim”, rekao je Ramujkić.

Nerijetko se umjetnici vezuju za svoja djela. Sagovornici Pobjede na različite načine objašnjavaju vezu između stvaraoca i djela koje on stvara. Tako, na primjer, Janković osjeća da su slike koje uradi „nešto sasvim njegovo”.

“Malo se ružno osjećam kada dođem kod nekog i vidim neku moju sliku, a ona nije na dobrom mjestu ili nije sačuvana. To me naročito pogađa. Zbog toga bih volio da nijesam prodavao slike. Ne volim da mi slike propadaju, jer sam se mnogo trudio i mnogo uložio u njih”, rekao je Janković.

Prema riječima Đurića, kada umjetnik napravi dobru sliku, želi da ona ostane kod njega da je posmatra s vremena na vrijeme.

“Kada me neko pita šta je to dobra slika, ja kažem: “Dobra je slika ona na kojoj kada je gledate poslije tri ili deset godina, uvijek otkrijete nešto novo””, rekao je Đurić.

Sekulić je kazao da je ipak važnije da radovi pronađu svoje mjesto u prostorima dostupnim ljubiteljima umjetnosti.

“Slika treba da bude na mjestu gdje što više ljudi može da je vidi. Onda je slikar uspio da njegova djela i dalje žive. Zadovoljan sam mjestima na kojima se nalaze mnoge moje slike, dok za neke, nažalost, ne znam gdje su. Volio bih ovim putem da se obratim onima koji imaju moje radove da mi se jave i tako mi pomognu da napravim retrospektivnu izložbu”, naveo je Sekulić.

Izvor: Pobjeda