Piše: Jovan Nikolaidis

Bio je jedan od najboljih svršenih studenata
mašinstva, davne 2001-e. Vratio se
u svoj grad sa diplomom inženjera, sa najboljim
namjerama i beskrajnim željama da
svome mladom zdravom organizmu dadne
forcu, a zemlji svojoj napredak. Da uspije u
životu, dokraja.

Čekao je tri godine posao na berzi rada.
U međuvremenu se oženio i dobio sina.
Obližnja fabrika, čiji je bio i stipendist,
tonula je u mrtvo more tranzicije. Njoj su
umjesto inženjera mašinstva trebali sezonski
radnici i neznaveni upravljači, ako bi bog
bio dovoljno milostiv da im omogući berbu
kristala iz otvorenih bazena.

Imao je nekoliko ponuda za rad u inostranstvu,
koje je sve odbio. “Volim Crnu
Goru, njoj i svojoj porodici hoću da dopri-
nesem, samo ovdje mogu da funkcionišem”.
Kad je bilo izvjesno da diplomom može
samo da maše kao kineskom lepezom za
hlađenje, okrenuo se svojoj okućnici. Živio
je u zajednici: Đed, Baba, neudata Sestra-invalid,
Otac, Majka, Žena i, već – dvoje djece,
Janko i Janica. Bio je jedini školovani među
njima. Sva ostala famelja: o zemlji i za zemlju.

Sazvao ih je jedne večeri “oko ognja” i
– o svemu su se dogovorili. Bilo je to na Badnje
veče 2007. Do ponoći su se istezali na
štoklicama, pekli kestenje i umakali orahova
jezgra u bagremov med. Baba je na pjadelu
iznosila priganice, pune mirisa maslinovog
ulja, a Đeda su zadužili da bukarom vina
dežura od pojate do kužine. Poslije ponoći
Otac je uzeo levor i sa dvorišta jednim hicem
dočekao Hristovo rođenje. Đed je s
briskulinom pošao da sa greda ošega faše
“suvoga”, a Baba je, mrmljajući svoje poborske
gatalice, bacala u oganj lišće lovorike.
Majku su zadužili da na spicu, više žara, vrti
kobasice, a đecu je žena poslala na koćetino
polje. Razgovarali su tiho, smijali se gromoglasno.
Vino im je pjevalo u ušesa onu iskonsku:
“idite vi, ja ću ve stić’”, ali više nije bilo
opasnosti, jer su se u svem dogovoru našli
na jednome: radiće svi, bez žalbi i prigovora,
a napredak mora doći, kad su svi na jedan
vagan i jedan takulin. Đed je još rekao: “Kad
stanemo na čvrsto, onda ćemo se dijeliti.

Krvnik jedva i čeka da se poskubemo. Dako
do tada i ovaj kastig narodnji pasa”…

Sve imanje staje u stotinjak rala, što njive
što šume, što otkosa, a svaka stopa obrađena,
uredna, pod konac. Đeci se ne gadi kozije
mlijeko, njihove igračke su kokoši i jarad. Za
džardine nadležan je Otac, dok Majka posluje
oko živoga. Đed, iako je uvatio devedesetu
srkom rakije iz bocunića dan otvara, idući
da za koze naramak goropasa snese. Baba,
zgrčena, s dušom na vrh nosa, po vas dan
mota kuđeljom. Žena mu – suva ka’ košet, a
nemirna ka’ čigra. Iako noseća sa trećim pod
srcem, strca po vas dan, od đece do starijeh,
smijući se kad joj se plače, a ćuteći kad bi trebalo
da što reče. Drva za ogrijev zimi naslažu
pod šufit tokom ljeta, do maja mjeseca se
isplanira ono što ih čeka iza septembra. Svemu
način i na vrijeme. “Vidiš kako su mi
studije valjale. Nemamo praznih hodova, sve
je naše trudbeništvo, brate slatki, iz matematike
izišlo”, žali se Gazda, dok mi pokazuje
novi, njegov način rezidbe loza. Namilim se
njihovoga truda i reda, malo mi nedoumice
ostane za olovku. Od njih odem postiđen a
voljan.

Dobro poznajem porodicu o kojoj
pričam. Prve smo komšije, a skupa sa
“mašincem” sam se jedno vrijeme kombesa
s onima što su lozinku “rat za mir” sricali ka’
psalme. Sad se više, ni u vicu, ne tičemo politike,
Zemlja nas zove, a njen zov čovjeku ne
daje da luta – svojoj se domovini saginjati naše
je. Tada se i drugarstvo komšijsko pretvara
u stameno bratstveničko druženje. A meni
je u njihovom domu vazda bilo mjesta, đe
bi još jednoga sina postavili, da su ga imali. I
dobrota, ona vrsta pouzdane prisnosti koju
ljudi vezani za plodove zemlje tako uporno
i iskreno znaju da daju, mene je uvijek
dočekivala, kad bi njihovu kaprcelu prelazio.

Danas, kad se u Crnoj Gori sve lomi
oko potrebe da se saberemo i, kakvi god
da smo i od kojih god da smo, zajednički
pronađemo pogubljene ideale i vjeru, priča
o intelektualcu koji je, ne mogavši da napreduje
u profesiji, zbog hiljadu i jednog
razloga, a nizajedan kriv, može biti poučan
pokaz svima onima koji su odlučili da nas
‘skapulaju’. Neka vide svi od onijeh u koje
su ključi, kako se mogu, kad se zna i kad se

hoće, postići rezultati, bolji od onih kakve
preporučuju evropski emisari, pokazujući
nam put u paradizo. Sve što moj komšija i
prijatelj organizuje na ‘svojoj carevini’ zasnovano
je na praktičnom, volji i radišnosti, a
bez taštine i velikih zanosa. On uporno radi i
svemu zna pravac, trudbenik na malo zemlje
ali sa punom kućom – zdravim i poslušnim
ukućanima čije se staze ne presijecaju, no ulijevaju
u jednu džadu. U onu rijeku koju smo
nekad zvali ‘narodsko blagostanje’. Sve projekte
‘indžilir’ je iscrtao svojim žuljevima,

kičmom sagnutom nad poslom, i svojim
zdravim duhom. Teško da će takvome išta
nedostajati, ma kakve oluje tukle njegovu
malenu zajednicu, i ma koji demagozi (oni
na vlasti i oni koji se spremaju da na vlast zasjednu),
vitlali svojim obećanjima. Moj drug
je odlučio da ne politizira već proizvodi, i da
troši koliko privredi. Pod njegovim krovom
stanuju čeljad od ljubavi i volje, skromnosti
i objektivnosti. Treba li Crnoj Gori bolji i
zdraviji dokaz patriotizma od njihovoga?

Izvor: AntenaM