Otkad se, tad još pod paskom opsesivne majke opsjednute kontrolom, krenula baviti konceptualnom umjetnošću, nije se štedjela i nije kalkulirala, izvrćući tijelo i dušu eksperimentisala s bolom, strahom, u više od četrdeset godina karijere Marina Abramović ostala je do kraja autentična.

Od onih je umjetnika koji malo koga ostave ravnodušnim, piše Jutarnji list. Njeni performansi traže interakciju, izazivaju reakciju, kakvu god. Ove jeseni, nakon 44 godine, ponovo izlaže u Beogradu, vraća se onamo odakle je i krenula. Riječ je o velikoj retrospektivnoj izložbi, istoj onoj koja se baš danas, nakon četiri mjeseca i rekordne posjećenosti, zatvara u Firenci i iz tamošnje palate Strozzi seli se u Poljsku, a iz Poljske, nakon što je bila postavljena u Stokholmu, Kopenhagenu, Oslu i Bonu, u septembru stiže u beogradski Muzej savremene umjetnosti.

Biće prva žena koja će predstaviti svoj rad u njihovoj glavnoj galeriji londonse Rojal Akademije umjetnosto za 250 godina te institucije. “Ne, ne mogu o tome. Praznovjerna sam. Bolje da ćutim”, tiho će. Premda se načelno odavno zna da će se, među ostalim, izložiti struji od milijun volti i pokušati ugasiti metar udaljenu svijeću. Organizatorima je bila predložila i rad u kojem fontana izbacuje njenu krv, no tog performansa neće biti.

Kod nas je nedavno objavljena njena knjiga “Prolazim kroz zidove”, zapisi u kojima kćer partizanskih heroja govori o odrastanju u kojem su je čeličili, tražili disciplinu, a majka je nikada nije poljubila. Pripovijeda o majci opsjednutoj kontrolom od koje je pobjegla u umjetnost, jer je umjetnost značila slobodu, ono čega u njezinu beogradskom domu nije bilo. Abramović u memoarima detaljno piše o svojem umjetničkom putu, bitnim performansima, ličnom razvoju, muškarcima koje je voljela, strahovima, sumnjama i tome što je tjera da se umjetnički i uopšteno radikalno svaki put upusti baš u ono čega se ponajviše plaši.

Kaže da gotovo 40 godina svoje karijere nije ništa prodavala, ta nematerijalna umjetnost nije se dala prodati, naprosto nije bilo onih koji bi za takvo nešto plaćali.

“Mogu reći da sam tek s pozivom na Venecijansko bijenale počela zarađivati i biti plaćena za svoje performanse. Performans nije poput, recimo, slikarstva. Neka su imena u umjetnosti performansa jako velika, ali na tržištu, govoreći kroz novac, njihovi performansi malo vrijede. Nije rijetkost vidjeti mlade slikare koji prodaju svoju umjetnost za deset, petnaest puta veće svote nego neki afirmirani performativni umjetnici. Naprosto se to mjeri drugačije”, kaže Abramović u intervjuu za Jutarnji list.

Kaže da dobar performans može transformisati publiku I da kad imate dobar performans dogodi se neko čudo.

“Meni je svaki bitan, jer u svaki ulazim ne sa 100%, već sa 150% svojih snaga. Dajem potpuno i bezrezervno sve. Drugo je pitanje što bi za moju publiku bio najtransformativniji performans koji sam imala. Zbog konteksta, zbog situacije, zbog lokacije, performans u MoMA-i postao je u mojoj karijeri najveći uspjeh.”

Te 2010. Abramović je u MoMA-i provela tri mjeseca, osam sati dnevno sjedeći za praznim stolom i gledajući u čovjeka iz publike koji bi sjeo preko puta nje, hiljadu stranaca, od kojih su mnogi pred njom zaplakali.

“850.000 ljudi je u tri mjeseca došlo to da vidi. Moj je performans time postao mainstream art i vjerojatno bi publika istakla taj performans, dok je za mene svaki performans koji sam napravila imao transformativnu snagu.”

“ Trenutak kad sam ustala sa stolice, nakon tri mjeseca, više nisam bila ista osoba. Shvatila sam da moram napraviti nešto za više ljudi, za publiku koja nije nužno dio umjetničke scene i njezinih konzumenata, već širu publiku i tad sam počela raditi na stvaranju Marina Abramović Institute for Performance Art.”

U septembru će u Beogradu biti postavljena njena retrospektivna izložba “Čistač”, čistač prošlosti… Zanimljivo je da se baš s tom izložbom vraća onamo gdje joj je bilo najteže – u Beograd, onamo gdje se formirala, odrastala, imala nelako djetinjstvo i mladost.

“Ne volim retrospektive, retrospektiva zvuči kao: ‘OK, radi retrospektivu, za tri godine će umrijeti.’ Ali, jako mi se sviđa taj naziv ‘Čistač’. Čišćenje emocija. Čišćenje prošlosti, pogled unatrag s nove tačke. To je poput čišćenja i kreiranja nove realnosti.

Što se tiče mene i odnosa prema vlastitoj prošlosti, sad mogu reći da sam konačno, nakon što sam izdala ovu knjigu, nakon što sam živjela jako intenzivan život, sad sam skroz u redu. Mislim da sam oslobođena od prošlosti, o njoj uopšte ne razmišljam. Trebalo mi je dvije godine da napišem tu knjigu, nakon što sam je završila kao da se više i ne moram sjećati prošlosti. Mogu samo hodati prema budućnosti.”

Dodaje da su knjigu dosad preveli na 26 jezika

Kaže da ništa iz prošlosti ne bi mijenjala, jer je sve imalo neku ulogu.

“Sve teškoće, sav pakao koji sam imala napravio je od mene ono što sam ja danas. To je ono što sam spoznala s godinama. Da ste me to pitali prije deset godina, možda bih vam dala drugačiji odgovor. Ali, sad to gledam kao put na kojem je sve što se dogodilo imalo bitan razlog”, kaže Abramović.

Najbitnije je u životu, dalje će Abramović, ne bojati se. “Ne bojati se nikoga i ničega. Ne ograničavati sebe. Biti spreman pasti. Ne bojati se greške. Istražuj, uđi tamo gdje nitko nije bio.”

Kaže da je nekada Srbiju intenzivno osjećala sve do 1975. kada je otišla.

“S ovom zemljom danas, tom Srbijom, gotovo da ne osjećam ikakvu poveznicu. Jedina veza, jedina spona koju sad želim imati s tom izložbom iduće godine je s mladim ljudima, ne sa svojom generacijom. Jer u svojoj generaciji nikada nisam niti bila zaista prihvaćena. Da, sad me pozivaju, čak radimo i kratki film koji se zove ‘Coming home’.  Ni jedno mjesto na svijetu ne osjećam domom. Taj osjećaj više nemam. Mislim da je to jako slavenski, taj osjećaj za domom. Moj je dom moje tijelo. Gdje god da jesam, osjećam se dobro u tom tijelu i to mi je bitno”, kaže Abramović.

Izvor: Jutarnji list