Suljo Mustafic, direktor Zavoda za zapošljavanje, raniji potpredsjednik Skupštine i poslanik, nekadašnji novinar i urednik, po osnovnoj vokaciji je, zapravo, profesor književnosti. Rođen je u Baru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je u Novom Sadu, sa punim uvjerenjem da će književnost biti i njegov životni poziv. Međutim, sticaj okolnosti, odnio ga je prvo u novinarske, pa potom u političke vode… Nikada, međutim, nije prekinuo vezu sa svojom strukom, i dalje povremeno radi kao predavač Maternjeg jezika i književnosti, tako da je svijet literature, zapravo prostor u kome stalno obitava….

“Ulaz u svijet književnosti, čaroban i izazovan, otkrio sam u ranom djetinjstvu … Jedino sto me moglo potpuno zaokupiti bile su priče i bajke, čime sam gradio svoje prve predstave o svijetu. Knjige u kući ili, pak, biblioteka u osnovnoj školi, sa namrštenim učiteljicama, gdje sam morao čekati na red da dodjem do zeljene knjige, uz njihovu procjenu da li je ona za moj uzrast ili nije, bile su skromne za moja interesovanja. Kad sam negdje, u drugom razredu, postao članom tadašnje gradske biblioteke u Starom Baru, mislim da je to bila moja do tada nedozivljena sreca. Taj miris knjiga sa velikih polica, pored kojih sam mogao slobodno i dugo koračati razgledajuci, taj prijatni vonj skriptarnice, i danas, poslije skoro četiri decenije, osjećam na isti način- kao neopisivu caroliju, kao nagovještaj beskrajnog svijeta i neprekidnog putovanja, sa svakom novom knjigom.
I taj osjećaj, izazov, uvijek je nov, pa i danas ; gotovo isti miris, osjećam kad otvorim knjigu. Mnogo je omiljenih knjiga- svijet literature postao mi je ne samo opsesija, nego i profesija… Naucio sam postavljati standarde, razlikovati istinsku književnost od šunda, pa i tome podučavati druge. Nažalost, danas se sve manje čita, i sve manje se ima potrebe za knjigom…. Zivimo u digitalnom dobu, kada miris biblioteke, postaje prošlost, a taj doživljaj samo lijepa uspomena koju, recimo, moja djeca tesko mogu potpuno razumjeti….

Ali strast druženja sa knjigom, neodoljivo čini da im se nanovo vraćam, sa istim ushićenjem otkrivanja i užitkom putovanja kroz svjetove mašte….

Vraćam se mnogim naslovima, nekima više puta, ispunjavajući gotovo svaki tren slobodnog vremena, kojeg je, nažalost, sve manje… Pomenucu tri knjige koje, zaista često, otvaram….

                                                                                   ***

Danilo Kiš – “Rani jadi”  

Poetizovani album odrastanja. Majstorski Kisov izraz, metaforičan, slikovit, prodire do najtananijih niti duše,cineci nam jasnijim i razumljivijim svijet u nama samima. Mnoga pitanja odrastanja, dileme i strahovi, treperenja, nesigurnosti glavnog junaka, zapravo sve sto je u nama, tu je ujedno i ispred nas. Iako kompozicijski pomalo zamršena, opsesivna je i znakovita- nakon čitanja zbirke obogaćeni smo poznavanjem zivota, koliko i povratkom u svijet svoga djetinjstva…. Ukoliko je čitalac i sam ostao dijete, ova će knjiga u svakom slučaju da ga potakne da kroz to najljepše i najvažnije razdoblje života, korača hrabrije, bez obzira na okolnosti. Svako od nas ima svoju “Ulicu divljih kestenova”.

Sve sto nismo znali kazati o tim godinama, i o nama u njima čitali smo u “Ranim jadima”’ Danila Kiša. Zato ih i dalje rado pohodim.

Fjodor M. Dostojevski – “Braća Karamazovi”

U gimnazijskim danima, upoznao sam romane Dostojevskog. Tesko je izmjeriti ushićenje mladog čitaoca koji otkrije ovog pisca, i postane očaran snagom knjizevnog djela, nastalog tragajući prostorima ljudskog duha, za filozofskim istinama i odgovorima na brojne etičke i egzistencijalne dileme.
Ipak, “ Braća Karamazovi” , kao strаstveni filozofski romаn koji istrаzuje ljudsku prirodu i njene svijetle i mračne strane, najsitnije kutke ljudske duše, slobodu volje, otuđenost , supаrništvo, morаl. To je duhovnа drаmа o morаlnim dilemаmа u vezi sа vjerom, društvom, smislom egzistencije… Nema djela u književnosti koje je otvorilo vise dilema , ali i odgovorilo na vise pitanja koje čovjek sebi postavlja, od iskona ….
Sudbina čovjeka, tragika života , porodica, psihička podvojenost ličnosti, odnos dobrote i ljepote, etika vjere i antropološka koncepcija čoveka, strast življenja , ljubav i mrznja….
Knjiga kojoj se stalno vraćam…

Dželaludin Mevlana Rumi – “Mesnevija”

Ima knjiga koje kad otvorite i gdje god započnete citati – svejedno je, imate ispred sebe mudrost za sva vremena … Takva je “Mesnevija” , Rumijeva pjesnička apologija čovjekovog traganja za univerzalnom Istinom i nalaženja vlastitog puta ka spoznaji Boga .

Napisana prije skoro osam vijekova, na perzijskom jeziku, prevedena na gotovo sve svjetske jezike, jednako aktualna i danas, u svojim nepreglednim dubinama, poput okeana, ona je udomila sva dokučiva i nedokučiva znanja, i o svijetu, i o transcendentnome. Ljubav kao put spoznaje, ka sjedinjenju sa Univerzalnim izvorom ljubavi i egzistencije, jedna je od temeljnih odrednica poimanja svijeta i smisla postojanja . “Bez ljubavi svijet bi bio beživotan “- kaže Rumi.
“Mesnevija” je baština cijelog čovječanstva, Dželaludin Rumi je učitelj za njegovo i naše vrijeme, ali i učitelj svim ljudima, svih vjera i rasa.
Jedan moderni filozof nazvao je Rumija svjetiljkom na putu slobodnog čovjeka. Iako je bio mudrac sa Istoka, njegovo je srce i intelekt nadislo geografiju. “Mesnevija”’je danas u samom vrhu intelektualnog istraživanja širom svijeta, od istoka od zapada, od sjevera do juga…
Jezik i pripovijedački stil, prožet kroz basne, metafore i asocijacije, kojiim se kazuju egzistencijalne i kosmičke istine, neponovljiv u jednostavnosti , lako osvaja i zauvijek cini žednim vode sa tog izvora….
Zaključicu Rumijevom mudrošću : “Naučićeš čitajući, razumjećeš voleci”.

Izvor: AntenaM