Na današnji dan 1864. godine umro je srpski jezički i pravopisni reformator Vuk Stefanović Karadžić, tvorac novog pravopisa i književnog jezik i jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji Srbije.

Njegovi najveći doprinosi su zapisivanje narodne književnosti koja je do tada isključivo prenošena usmenim putem i reformacija srpskog jezika kojom je stvorio jedan od najjednostavnijih i najlogičnijih pravopisnih sistema.

Život i rad Vuka Karadžića

Karadžić je takođe izdao mnoge knjige narodnih pjesama i priča kao i običaja, srpsku gramatiku i “Srpski rječnik” koji je sadržao riječi koje su se govorile u narodu, pa čak i psovke.

Vuk je rođen 6. novembra 1787. godine u selu Tršiću, u Srbiji koja je tada pripadala Otomanskom carstvu. Njegovi roditelji, Stefan i Jegda bili su zemljoradnici i prije Vuka izrodili petoro djece koja su nažalost, sva umrla veoma mala. Kada su dobili šesto dijete, dali su mu ime Vuk, po snažnoj divljoj životinji, kako bi ga zaštitili od vještica i smrti.

Malo toga iz Vukovog ranog djetinjstva je poznato. Zna se samo da je samostalno naučio da čita i piše i da je neko vrijeme boravio u manastiru Tronoši. Otac ga je tamo poslao kako bi ga monasi obrazovali, ali kada su mu umjesto toga davali stoku na čuvanje, otac ga je vratio kući. Najvažnije obrazovanje Vuk je stekao slušajući narodne običaje, priče i pjesme koje je i zapisivao. 1804. godine srpski ustanak obezbijedio je oslobođenje i mir koji će kratko potrajati.

Turci su ponovo pokorili Srbiju 1813. godine i tada je Vuk otišao u Beč da se školuje. Tamo je naučio njemački i latinski jezik i uživao je u zapadnoj kulturi. Ubrzo nakon dolaska privukao je pažnju Jerneja Kopitara, austrijskog kritičara koji je pročitao Vukov članak pisan na popularnom srpskom jeziku. Kopitar je postao Karadžićev prijatelj, savjetnik i velika podrška. Ne samo da je hvalio Vukove zbirke nego mu je i predlagao smjernice za dalji rad.

Vuk je svoju prvu zbirku narodnih pjesama izdao 1814. godine – “Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica” i jednu gramatiku “Pismenica serbskoga jezika”, kako bi pomogao čitaocima da što bolje razumiju njegovu knjigu. Podstaknut uspjehom ove dvije knjige, Karadžić naredne godine izdaje “Narodnu srbsku pjesnaricu”.

Kako bi pronašao podršku za svoja istraživanja i pisanja, 1818. godine odlazi u Rusiju, a zatim se vraća u Srbiju kako bi sakupio dodatni materijal za proširenu zbirku pjesama koju je namjeravao da objavi u četiri toma. Ovi tomovi izdati su u periodu od 1823. do 1833. godine.

Vuk je 1823. godine upoznao Jakoba Grima, strijeg brata Vilhelma Grina sa kojim je stekao zajedničku slavu objavljivanjem zbirke njemačkih bajki. Jakob Grim je napisao pozitivnu kritiku Vukove treće zbirke pjesama i upoznao ga sa Geteom. Vuk je održavao kontakt sa Braćom Grim, koja su znala srpski jezik i dio bajki preuzela sa srpskog.

U godinama između 1828. i 1832. Vuk je bio u službi kneza Miloša Obrenovića. Vukove dužnosti obuhvatale su predavanje francuskog jezika kneževim sinovima, prevođenje Napoleonovih zakona na srpski jezik i pisanje istorije Srbije.

Karadžićev poslovni odnos sa Obrenovićima okončao se 1832. godine kada je Vukovu azbuku i narodne pjesme Pravoslavna crkva prezrela kao vulgarne i prevratničke. Odbojnost prema njegovom radu Vuka nije obeshrabrila, štaviše, 1833. godine dozvoljeno mu je da se vrati u Austriju gdje je objavio četvrtu knjigu narodnih pjesama uprkos zabrani Crkve.

Do 1835. godine, protestovanje protiv Vukovog rada se stišalo, a njemu konačno dodijeljeno priznanje za svoj doprinos Srbiji. Nakon što se penzionisao, Karadžić je imao vremena da putuje, sakuplja materijal i ponovo pregleda svoje ranije zbirke koje čine važan dio srpske tradicije, kulture i istorije.

Vuk Karadžić umro je u Beču, 1864. godine.

Izvor: Cdm.me