Mate Parlov: Ne mogu biti nacionalista, ja sam svjetski prvak!

0
110

Jednom je pao, a bezbroj puta rušio: najveći bokser bivše Jugoslavije, amaterski, olimpijski i profesionalni prvak svijeta Mate Parlov, rođeni Imoćanin, stanovnik Pule, ugostitelj, ljubitelj i poznavalac poezije i čovjek koji kaže kako ne može biti nacionalista nakon što je bio prvak svijeta.

U kafiću “Mate” u centru Pule nema bogzna kakvih relikvija, tek kamena “Zlatna rukavica” po kojoj je izliven trofej što ga je vlasnik i najveći boksač u SFRJ osvojio dvaput, jedan zlatni tanjur dodijeljen prvaku Evrope, i uljni portret šampiona u rukavicama. A Mate Parlov osvojio je još i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, bio je amaterski i profesionalni prvak svijeta u teškoj kategoriji (’78.), sedam puta balkanski prvak itd.

Poslije je diplomirao ekonomiju, i dogurao do zadnjeg ispita na postdiplomskom studiju, ali njega, čini se, od svega toga zanima jedino njegov kafanski svijet, u kojem istodobno pije i priča, služi i pjeva. Nekad je davno nehotice lomio čaše jer bi ih znao previše stisnuti u šaci, a “sad se već”, kaže, “i ruka profinila”.

Ovaj razgovor s velikim šampionom i istinskom boksačkom legendom bio je tako više puta prekidan jer se Parlov često morao dizati od stola da skokne do šanka i posluži nekog od gostiju, budući da svakodnevno sam drži popodnevno-večernju smjenu. Oni ga, reklo bi se, odreda poznaju i vole, a i on njih. Poneki, ljudi obični, nevelikog životnog standarda, izgledaju kao da su im Mate i “Mate” jedina životna radost. Sam Parlov, osim svog kafića i obitelji, s kojom jedva stigne i ručati otkad su mu kći i sin odrasli, ima još jedno veselje – nakon što uveče zaključa lokal i sjedne u svog mercedesa, potraži stare noćne prijatelje za nekim šankom na drugom kraju grada…

“Ovo shvaćam više kao prijateljsko druženje nego kao posao. Moji redovni gosti dolaze ovdje zbog mene, svakodnevno, i obično su to sportski obožavatelji. Tako da malo i popričamo, a ja radim. Dobro je i zbog fizičkog zdravlja.”

 Kafić dobar za fizičko zdravlje?

Pa da. Malo sjednem, malo prohodam, malo stojim za šankom. Šta bi’ doma? Fotelja ili kauč i televizor? Pa ja sam uložio napora u svoje zdravlje, tokom boksačke karijere. Moram to nekako održavati. Zdravlje je važna stvar.

Kad je Matija Ljubek završio karijeru, pisalo se da će mu popustiti srce ako sasvim prestane s treninzima…

Kod svih vrhunskih sportaša je tako. Pati i srce i kompletan organizam ako se naglo i totalno prekine s radom. A to je nekako i logično, zar ne? A ja ovdje ipak odradim neku kilometražu, gibam se, saginjem. Nije to bezveze.

Otkad pušite?

Ajde, to sam počeo odmah kad sam prekinuo karijeru. Prije nisam, sve do te 1980. godine. Kako bih pušio i trenirao?

Bilo je i takvih. Slišković, Prosinečki, Paspalj…

Eto vidiš. To su sve igrači u kolektivnim sportovima. On kad ostane bez daha, može i netko drugi primit’ loptu. Umjesto mene nije bilo nikoga da primi udarac. Ako ga primi sudac, ne valja ni to…

Je li istina da Vas sport danas baš i ne zanima?

Pa nije me nikad ni zanimao. Bio sam od sporta posvećen samo svojim treninzima, nisam imao ni vremena ni neke posebne želje da pratim išta drugo. Tako je i ostalo.

Kako ste uopće i postali sportaš?

Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar. Nekakav prometejski oganj, volja za postignućem visokih ciljeva. Čim sam krenuo u to, morao sam… Dobro, nisam morao, ali sam tako to doživljavao. Da nisam imao tu upornost i nešto malo talenta, ne bih došao do vrha.

 Nešto malo talenta?

Da (smijeh)… Dobro, to je bogomdano, ali znaš kako stručnjaci kažu, da je preko 90 posto uspjeha u radu. Ono malo drugoga je talent. Iako ni bez toga ne ide.

U čemu je bio Vaš talent, kako Vi gledate na to?

E, to sam tek kasnije shvatio, nakon što sam već sve osvojio. Imao sam strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. Prije sam bio nagao, htio rješavati stvari na silu, dok nisam vidio da i sam imam Ahilovu petu. Dotad sam mislio da može kuća past’ na mene, i da mi ništa neće biti. Čudan je to polet, zanos… Onda sam 1970. bio poražen, nokautiran od jednog Nijemca, i nakon toga sam se prizemljio. Nije manje važno znati uzmaknuti, od znanja udaračkog.

Brada nije ostala “staklenom”…

Nije, to je bio jedini nokaut kojeg sam pretrpio u karijeri. Otada sam i postao šampion, postao sam ustvari nepobjediv.

 Koji Vam je najdraži meč u karijeri?

Ima ih nekoliko, jako mi je teško razlučiti. Ne znam je li to bilo protiv Cuella, ili neki drugi važan meč za osvajanje titule, bilo koje od tih velikih.

Sjećate li se pjesmice: Kueljo, Kueljo, Kueljo, šta te to smelo, čekao si desnicu, a dobio ljevicu…

U, da. Bilo je toga… To je bila važna pobjeda, ali ja sam i druge amaterske titule osvajao kao prvi s prostora tadašnje Jugoslavije.

Amaterski se boks često nepravedno potcjenjuje.

Ma, amaterski boks je daleko teži od profesionalnog, ako ćemo pravo. Meni je titula amaterskog prvaka Evrope u Madridu 1971. milija od kasnije profesionalne, jer sam zaredom poslagao petoricu vrlo dobrih boksača da bih je osvojio. Kasnije sam osvajao profesionalne titule i protiv poluškolovanih boksača, što je ipak lakše. Znaju to i Amerikanci.

Znaju, znaju, Kubanci su ih dugo učili…

Jesu, istina je. Amerikanci i danas više poštuju olimpijsko zlato od titule profesionalnog prvaka svijeta. Profesionalnih verzija ima koliko hoćeš. Ja sam bio prvak svijeta po jednoj, a bila je tada i još jedna. A eto, i Kubanci su harali, pa sam bio prvak na prvom amaterskom prvenstvu svijeta u Havani. Kako ne bih to cijenio? “Umirao” sam do zlata! Ali ljudi to često ne znaju, ne razumiju razliku.

Kubanca ste pobijedili na Olimpijadi u Münchenu 1972. godine, kad su odnijeli pet zlata u drugim kategorijama.

Oni su bili čudo, ta njihova škola. Ali u profesionalnom boksu je lova, oni imaju medijsku slavu. Javnost ovako jedva pamti tko je bio Teofilo Stevenson, druge da ne spominjem.

Što mislite o današnjem boksu?

Ne sviđa mi se što su amaterima nametnuli obavezne kacige. To nekako ne ide s boksom. Kao da je “feminiziran”. Nema žestokih okršaja. Mi smo to imali jedino na sparingu. A i smanjili su vrijeme borbe. Ali, ima i bit će dobrih boraca.

Pratite li još boks?

Samo ako slučajno naiđem na TV-u. Kao i ostali sport.

Što mislite o “ultimate fightu” i sličnim sportovima?

To je nešto novo, mješavina svih borilačkih vještina. Pitali su i mene, što mislim kako bih prošao s ovim ili onim borcem “full contacta” ili tako nečega. Ne može se to uspoređivati. Jednostavno, različite discipline. A razlog zbog kojeg su se razvile te discipline jeste dijelom i u onom “feminiziranju” boksa. Postao je velikim dijelom nezanimljiv publici.

 Na Vama se lijepo vidi da niste baš nešto agresivan čovjek, i da ste vrlo smireni… Jeste li se to malo “ispucali” kroz boks, je li toga prije bilo u Vama, ili nije zapravo nikad?

Nisam agresivan ni bio, ali jesam prilično žestok. Pa onaj me poraz smirio. Dotad sam udarao na silu, a onda sam se suočio s vlastitim, normalnim ograničenjima i počeo razmišljati. Shvatio sam da moram pobijediti sam sebe ako želim savladati druge. I to je bio najveći moj uspjeh. Odgovor na pitanje kako primiti udarac i suspregnuti bijes, ne pojuriti odmah na protivnika, strpiti se, pričekati pravi momenat. Tako se zadaju bolji udarci i prima se manje opasnih…

Jeste li bili “žestoki” i izvan ringa?

Ne baš u smislu da sam se tukao. To nisam, još od osnovne škole, od dječjih čarkanja. Nisam upadao u nikakva iskušenja izvan ringa, a nisam ih ni tražio.

 Jesu li ona tražila Vas?

Bilo je svakakvih iskompleksiranih tipova, koji bi se htjeli dokazivati na čovjeku koji je osvojio nekakve titule, ali to se da izbjeći. Okrenuo bih se u stranu ili prešao na neku drugu priču, i sve je bilo u redu.

A ovdje, u kafiću?

Nikad nije bilo problema. Većinom tu dolaze ljudi mlađi od mene, koji me poznaju i koji me respektiraju.

S koliko ste godina preselili iz Imotskog u Pulu?

S deset, dosta rano, ali sjećam se još Imotskog. Išli smo kasnije u posjete rodbini, danas više ne. Moji su pomrli ili se odselili. Otac i majka su mi ovdje pokopani.

 Imotski i Pula su dvije prilično različite sredine. Pogotovo danas, kad je Imotski orijentiran desno, a Pula lijevo.

Sviđaju mi se ljudi u Puli, manje su žestoki i temperamentni, a bit će da sam se i navikao na taj mentalitet.

Maloprije smo spominjali jednu Vašu izjavu o nacionalizmu…

Da – kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno. Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i na život.

Jeste li bili član Saveza komunista Jugoslavije?

Jesam, ali su me na kraju isključili jer nisam dolazio na sastanke. Nije me politika nikad zanimala. Davali su mi priznanja za moje uspjehe, i to je bilo sve. Ja sam u trenucima svojih slabosti tražio potporu u posve drugim stvarima.

U poeziji, recimo.

Da. Nadahnjivao sam se stihovima još od djetinjstva. Kasnije još izrazitije, u trenucima raznih kriza. Kao što kaže Tin, u Ganutljivim opaskama: Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu./ Prekužio sam bijes na vjerolomstvo./ Prostodušno se čudim vandalizmu./ Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!, tako se i sam smatram potomkom svijeta, iako ne bih dao na se i na svoje. Ali, muče me pitanja koja se tiču cijelog svijeta. Suosjećanje nas sve vezuje.

Sjećate se Tina, iako ste mi rekli da ga teže pamtite.

Da, rekao sam to za Svakidašnju jadikovku. Čudno, iako sam je pročitao milijardu puta, i jako je volim, Tina uopće, nikad je nisam mogao odrecitirati “u komadu”. Njegova Molitva iz tamnice ide: Beskrajni Bože, što na plavom svodu/ zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,/ čuješ li gdje ti na prljavu podu/ leleče ljutu molbu srvan mališ? Meni je to znalo biti dovoljno, valjda, i nisam nikad upamtio ostale kitice, jer se nikad nisam ni trudio pamtiti dok čitam.

Koje još pjesnike čitate?

Volim i, opet bez izbora, upamtio sam puno pjesama Kranjčevića i Preradovića, Matoša i Cesarića. Alegorijsku pjesmu Zmija od Petra Preradovića znam napamet. Volim Branka Radičevića, Kad mlidijah umreti: Lisje žuti veće po drveću,/ Lisje žuti dole veće pada;/ Zelenoga više ja nikada/ Videt neću! Pa Minadir od Laze Kostića, Modru rijeku od Maka Dizdara, i mnoge druge.

Gledao sam Vas lani kako usred noći pjevate s društvom u kavani hotela “Pula”. Pjevate li često?

Za društvo svi znamo i volimo zapjevati, pa i ja, dosta često. Svašta volim pjevati, domaće i strane pjesme, ali se bojim da opet slabo stojim s novijim repertoarom (smijeh)… Slušao sam uvijek Olivera Dragojevića, Mišu Kovača, Kemala Montena, zabavnjake i narodnjake, rokere i druge. Samo mi je važno da se osjećam dobro, zajedno s dragim ljudima.

Ostavi komentar

Molimo vas da unesete Vaš komentar
Molimo Vas da unesete Vaše Ime ovdje