Susreti s profesorima, pogotovo vikendom kad smo imali neku dopunsku nastavu, bili su redovna pojava, ali smo se džentlmenski pravili da se ništa ne događa. I mi i oni. Ipak, u sjećanju ostaju neki profesori koji su nam, osim znanja, htjeli-ne htjeli, prenosili životna iskustva.
 

Piše: Vladimir Maraš

Kad čovjek počne da razmišlja o svojoj prošlosti, da li je to znak starosti ili opuštanja, uz divna mladalačka prisjećanja? Nijesam siguran.

Bila je rijetka privilegija biti učenik niže i srednje muzičke škole „Vasa Pavić“. Doduše, osamdesetih godina prošlog vijeka. Velika, trošna baraka blijedo zelene boje. Prizemljuša od približno 70 metara u širinu, gledano iz pravca ulaza. Iz istog pravca, oko deset metara u dužinu.

S lijeve strane, imala je i takozvano G krilo gdje se odvijala individualna nastava. Od milošte smo ga zvali „teror krilo“ zbog toga što su tu najbolji, najvredniji imali čuvene dvočase i tročase kod profesora koji su voljeli da rade popodne i uveče, na miru, izvlačeći iz talenata litre znoja. Niski prozori, na metar i po visine, pa je bilo lako manevrisati kad shvatite da mora da se odgovara. Samo preskočite.

*****

Kao i svaki profi deran koji je prešao kritičnu tačku ulaska u pubertet, vazda sam imao duvana. Ne zato što su mi doma davali pare za njega, no što sam se ponekad nevoljno, odricao čuvenog Bademinog hamburgera iz trafike na ćošku, (taman đe sadašnji kružni tok ljubi jugoistočni dio stadiona pod Goricom) zarad kutije nadaleko poznatog sarajevskog duvanskog brenda u mekom pakovanju – „marlbora“.

Ko nije imao priliku da mu zadimi pod nos, ne zna što je duvan. Meni i mojoj školskoj ekipi bio je merak zapalit cigaretu iza jednoga borića, tik uz spomenik Budu Tomoviću. Nije bilo daleko, ne vidi nas niko. Između časova, za pet minuta, stizali smo da đa’olišemo i po dva komada.

Kafe su se pile isključivo na dvije lokacije –u bifeu Doma omladine i iza njega, u bijeloj barakčini kodnog naziva Savez vozača. Cijene primamljive, usluga nikakva, kafa kakva ti dopa’ne – i da ti je dobro. Opuštismo se nakon prve godine, pa je brzo uz kafu krenula i poneka rakija ili pivo.

Susreti s profesorima, pogotovo vikendom kad smo imali neku dopunsku nastavu, bili su redovna pojava, ali smo se džentlmenski pravili da se ništa ne događa. I mi i oni. Ipak, u sjećanju ostaju neki koji su nam, osim znanja, htjeli-ne htjeli, prenosili životna iskustva. Svjesno ili ne, manje je važno. Bitno je da je imao ko da ih usvoji.

*****

Vrijeme između i nakon časova (računam tu i svojevoljno eskiviranje), trošili smo najčešće u holu Doma omladine, gdje se nalazio sto za bilijar. Lako se tih godina čo’ek moga’ navuć’ na tu rabotu, pa se dešavalo i da poneko od profesora zagrize isti mamac.

Sjećam se, jednom se stučismo nas dvojica sa direktorom škole i razrednim starješinom koji su igrali bilijar. Zaboravio je bio razredni na sopstveni čas. I mi smo imali obavezu da prisustvujemo, ali nijesmo se pravili vični da ga napominjemo.

Imadosmo nas dva druga po jedinicu ka’ soliter iz tog predmeta, pa pade opklada – ako pobijedimo, pitaće nas i ocijeniti realno znanje, zanemarujući prethodno zarađene blokove solitera u dnevniku (istini za volju, nijesmo ih dobili zbog neznanja, već radi eskiviranja nastave). Ako bude drugačije, ponudiše da se vidimo, onako preplanuli, u nekom od ljetnjih popravnih rokova.

Mi smo, naravno, bili uigrani poput O’ Salivena i Marfija i malo nam je ko mogao uzeti bodove na domaćem terenu. Igralo se do sedam pobjeda. Kad smo vidjeli da nam ide, počesmo malo da se foliramo. Naruči se po neko pivo, mi kao nećemo, dođe i malo publike. Mi promašuj, o jadu radi, da bude napeto, oni se znoje, gledaju ih drugi đaci… Ali, granica se odavno prešla, a ulog je veliki – more ili knjiga cijelo ljeto.

*****

Na kraju, ubismo ih, ali ostvarismo tobož tijesnih 7:5, dovoljno za ostvarivanje cilja. Direktor se iznervira, baci onaj štap i demonstrativno napusti hol. Razredni ostade, čestita nam na odličnoj igri i ozbiljnim tonom upita: „Je li, vas dvojica, đe ste vi na mom času danas?“ Mi onako, dosta zbunjeno odgovorismo u mangupskom stilu, nešto tipa: „Bili smo mi, no vas nije bilo“.  Kad eto njega… „Nije me bilo? Kako da ne… Ja sam maloprije završio taj čas i evo došao na kafu. A čujem briga vas za moj predmet, no vi vježbate bilijar u Domu omladine. Ne morate mi više dolazit, ionako imamo još dva časa do kraja, no knjigu u šake pa se vidimo u avgustu“. I ode. Mi se pogledasmo i naručismo po još jedno pivo u fazonu „ma, nek ide život“.

Sjutra nam neko iz odjeljenja reče kako treba da se pojavimo na posljednjem času kod razrednog i prisustvujemo zaključivanju ocjena. Dosta nevoljno, pođosmo na čas. Bez najave, profesor nas podiže i poče da ispituje. Onako, temeljito. Trajalo je to 45 minuta, unakrsno. Iako smo bili neodgovorni mladi buntovnici, muziku smo znali. Zaključene su nam petice. Veće od onih solitera tokom godine. Barako, vazda ti hvala.

Izvor: Portal Analitika