Krvna osveta je običaj karakterističan za nedovoljno razvijena društva, da se konflikt između dvije familije ili klanova, započet ubistvom člana jedne porodice, nastavlja međusobnim ubijanjem, jednog po jednog muškarca, sve do poslednjeg. Termin koji se koristi je da jedna familija drugoj “duguje krv“ i dug se vraća samo ubistvom muškarca iz druge familije.

Stipo Čalić iz Zenice bio je profesionalni vozač. U maju 1971, u kanjonu Morače, prikolica njegovog kamiona zakačila je kabinu kamiona u mimoilaženju i tom prilikom je poginuo dečak Milenko Pavlović iz Pljevalja. Istraga je utvrdila da niko nije kriv za nesreću i sud je oslobodio Stipa. Rajko Pavlović, otac stradalog dečaka, pomirio se sa sudbinom, ali je njegova supruga, maćeha stradalog dečaka, Višnja Pavlović, riješila da se osveti.

Nisam mogla da se pomirim s tim da ga nema. Da je neko ubio moje rođeno dijete, vjerovatno se ne bih svetila, ali za Milenka sam morala to da uradim jer sam ga ludo voljela, ispričala je kasnije žena koja će biti sinonim za jedan od namonstruoznijih zločina u SFRJ.

U plan je uključila Dragomira Bajčetu, sitnog kriminalca, kome je Rajko, na njen nagovor, dao pet hiljada dinara i svoj pištolj.

Kada je meni teško, neka bude Stipu i njegovoj ženi Anki, izrekla je kao zakletvu.

VIŠNJA PAVLOVIĆ

Pošto je pronašla plaćenog ubicu, Višnja je otputovala u Zenicu, da sazna gdje Čalići žive. Pronašla ih je Čaliće i počela je da prati jedanaestogodišnjeg. Bruna. Početkom 1972. godine donijela je odluku da im pokuca na vrata.

Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe – pričala je kasnije Anka Čalić.

Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio: ’Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me, jesi li ti Bruno?’ Opet kasnije, kaže: ’Mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj ispleteš džemper.“

Nakon što se uvjerila da je dečak zbilja sin Stipa Čalića, pratila ga je i saznala kada ide u školu.

U februaru 1972. godine, stežući u ruci sasušenog slijepog miša koji je nosila kao svoju amajliju Višnja je odlučila da je došao moment za osvetu.

Oko šest po podne Bajčeta je prišao Brunu i predstavio mu se kao prijatelj njegovog oca. Navodno ga je otac čekao u kamionu, pa treba da pođe s njim. Kad su prelazili preko groblja, naišli su na Višnju. Ona je zamolila Bruna da joj pomogne da nađe naušnicu u travi. Lijepo vaspitan dječak, najbolji đak u škole „Sestre Ditrih“ spustio je torbu na obližnji spomenik i sagnuo se da joj pomogne, a Višnja ga je tada zgrabila za ramena i tako držala dok ga Dragomir Bajčeta jednim udarcem noža nije ubio. Nakon toga nastavio je da ubada malog anđela. Na tijelu dječaka pronađeno je devet ubodnih rana.

Devet puta ga je izbo, „bukvalno ga je preklao“, pričao je između ostalog kasnije u ispovijesti za naš list Milorad Potparić, tada sudija Višeg suda u Sarajevu.

SUDIJA POTPARIĆ

Bio je 14. jun 1971.

Uplašena majka, Anka Čalić, pošla je da traži Bruna jer je više od pola sata kasnio iz škole, što se nikada ranije nije desilo. Mimoišla se s ubicama, ne sluteći kakav su zločin njih dvoje počinili.

Tijelo ubijenog dječaka otkriveno je iste večeri.

Višnja Pavlović uhapšena je u Pljevljima 42 sata nakon ubistva, a Bajčeta je priveden pravo iz kafane u Nikšiću.

BAJČETA

Suđeno im je u Sarajevu, a branilac u procesu bio je čuveni advokat Đorđe Bela, inače sestrić još čuvenijeg Filote File. On je o ovom slučaju napisao knjigu „Nož slepog miša“.

On se pred sudom pokajao za učinjeno djelo. Višnja nikada. Nakon emotivnog i strašnog procesa oboje su osuđeni na smrtne kazne.

SUĐENJE

Zločinački par strijeljan dvije godine poslije zločina, sredinom avgusta oko četiri sata izjutra u šumama oko Trebevića, a sahranjeni su u neoznačenim grobovima na nepoznatom mjestu.

Zbog toga što se nije pokazala Višnju u zatvoru prestali su da obilaze njeni najbliži, sin i ćerka

Poslednja želja Dragomira Bajčete bila je cigareta. Višnjine posljednje riječi su bile “sve ću ja vama reći”

Rajko Pavlović, kao saučesnik u ovom ubistvu, dobio je dvadeset godina zatvora. Rajko Pavlović, Višnjin muž, odležao je kaznu i izašao iz zatvora. Dočekao je da i njegov drugi sin, kog je imao sa Višnjom, pogine u saobraćajnoj nesreći.

Anka Čalić, koja je svoj radni vijek provela radeći u trafici, nikada nije skinula crninu, sve do 29. aprila 2020. kada je umrla u svojoj 81. godini. Anka i Stipe, koji je umro 1991. godine nakon survog ubistva svog sina nisu imali više djece.

Mene je održalo to što sam radila u trafici, s ljudima, što sam se poslije posla brinula o nekoliko starih osoba. Često sam pomišljala na samoubistvo, ali… S vjerske strane, to nije ispravno, s ljudske, to je kukavički. Pjevam u crkvenom zboru, svaki dan mislim na svog Brunu i život koji nam je zločinačka ruka poremetila. Danas bih imala praunučad – govorila je 2011. godine u intervjuu za portal Herceg Bosna.

Sudija Milorad Potparić koji je ubice osudio na smrt umro 2015. godine.

ANKA I BRUNO ČALIĆ, VIŠNJA PAVLOVIĆ I DRAGOMIR BAJČETIĆ

 

Izvor: PvPortal