(FOTO) KRATKA ISTORIJA UŽASA: Priča o bratstvu ustaša i četnika iza legendarne slike

0
340

Možda i najpoznatija zajednička fotografija ustaša i četnika ona je iz aprila 1942. nakon što su četnici i ustaše sklopili jedan od svojih sporazuma oko Banje Luke. Na slici se ističe Uroš Drenović, četnički vojvoda koji je u Drugi svjetski rat ušao kao rezervni oficir s činom poručnika.

Prema izvorima iz knjige “Shadows on the mountain” Marcie Kurapovne iz 2009., Drenović je isprva bio s partizanima kao dio ustanka protiv okupacije, da bi se četnicima pridružio već krajem 1941., čim je doznao da je u njegovom kraju, a on je bio iz okolice Manjače, osnovan četnički odred.

Drenović se vrlo brzo istaknuo u četničkom pokretu, kao što je i za samo nekoliko mjeseci s predstavnicima NDH sklopio prvi u nizu sporazuma o zajedničkoj borbi protiv partizana. “Potpisati izjavljujem, da sam uvijek priznavao NDH, ali da sam otišao u šumu, da spasim goli život, naroda u ovom kraju, kao i sebe, koje su neodgovorni elementi počeli nemilice ubijati i pljačkati. Ujedno izjavljujem, da ću zajedno sa svojim naoružanim ljudima, kada očistimo zajedno sa hrvatskom vojskom, prema naređenjima vojnog zapovjedništva čitav ovaj teritorij od komunističkih bandi, staviti se na potpuno raspoloženje sa svojim naoružanim ljudima domobranstvu”, izjavio je tad već vojvoda Drenović na sastanku u hotelu “Bosna” s ustaškim zapovjednicima u Banjoj Luci koji je okončan sporazumom 27. aprila 1942. Za njim su vrlo brzo krenuli i mnogi drugi četnički zapovjednici.

Prema slovu sporazuma, njima se NDH obavezala: “…Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande… Obitelji čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete po 10 kn dnevno… Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.” Već u lipnju ovakav odnos prelazi u fazu formaliziranja na području cijele NDH. David Sinčić, tada 31-godišnji podžupan Bribira i Sidrage kojega je na to mjesto ugurao osobno Andrija Artuković, ministar policije u NDH, bio je glavni pregovarač s četničkim vojvodama oko njihovog priznavanja NDH.

Tad već kao stožernik, on piše poglavniku dr. Anti Paveliću o nizu mjera koje treba provesti na terenu, pa tako i: “Obiteljima pravoslavaca-četnika, čiji članovi ginu u borbi proti partizanima, plaćati podpore onako, kako se plaćaju za poginule katoličkim obiteljima.” Pavelić to ubrzo odobrava, Sinčić 17. juna 1942. šalje telegram kako je sklopio sporazume s vojvodama Bogunovićem, Đujićem, Rokvićem i Rađenovićem. “Četnici za saradnju sa nama i borbu protiv partizana nemaju oružja, strijeljiva i hrane. Potrebno ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču. Radi potrebne oružane akcije naših domobrana iz Knina s četnicima prema Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno Zapovjedničtvo sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanja u ljudstvu, oružju, osobito strojnice, bacače mina i vojna vozila”, javlja Sinčić. Drenović je bio neslavan po nizu stvari; Nijemcima je prodavao zarobljene partizanske vođe, s ustašama i Wehrmachtom vodio je svojih 2000 četnika u neprijateljskoj ofenzivi na Kozari i slično tome. O saradnji četnika s Wehrmachtom i ustašama svjedoči i to što je Drenović poginuo 1944. u Čađavici kad je u savezničkom bombardiranju stradao rame uz rame s njemačkim oficirom. Pritom Drenovićev i Sinčićev slučaj nipošto nije bio jedini. Na sastanku u Mrkonjić Gradu uoči Banje Luke, Drenovića su ugostili domobranski bojnik Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić. Zabilježili su da manjih verbalnih čarki među vojnicima iz pratnje jest bilo, ali da je “svatko isprebijao svoje” koji su u tome sudjelovali. Četnicima su, inače, ruže cvale posvuda po Lici i Dalmaciji tokom okupacije.

Već u oktombru 1941., čim je Pavelić Rimskim ugovorima prepustio Dalmaciju fašističkoj Italiji, u Split je iz Kolašina navratio četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koće Pećanca. Birčanina će ubrzo Draža Mihailović imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske, a ovaj će mu se u ljeto 1942. iz Splita javiti telegramom jadikujući kako “u Splitu i cijeloj Dalmaciji… kao da je 90 posto komunista”. Da su četnici u to vrijeme nesmetano divljali, pokazuju brojni brutalni pokolji, u pravilu s jezivim mučenjima ljudi po u pravilu većinskim hrvatskim, ali povremeno i srpskim selima. 29. avgusta 1942. pobili su u Zabiokovlju 36 ljudi u selu Rašćane, u selu Kozica 63 ljudi, u Dragljanima još 41. Još ranije, 1941., četnici koji su ubrzo sklopili ugovor o saradnji s NDH, pobili su mnoštvo civila oko Bosanskog Grahova, Drvara, redovnice kod Goražda… Zapravo, tamo gdje su se oni kretali, ostavljali su potoke krvi civila i spaljena sela.

U jesen 1942. u Omišu se sa svojim ljudima našao zapovjednik Mane Rokvić, četnički vođa s kojim su ustaške vlasti NDH već sklopile svu moguću saradnju. I dok su ustaše klale Srbe, Hrvate, Rome i Židove u Jasenovcu, a četnici uzvraćali stilski vrlo sličnim divljanjem po hrvatskim i srpskim selima, u Splitu pod talijanskom okupacijom bez problema stupaju i četnici i ustaše. Čak, kad je u februaru 1943. Birčanin umro, u Kninu su na paradi njemu u počast sudjelovali skupa i četnici Momčila Đujića i ustaše. Najveći incident konkretno u Splitu dogodio se u proljeće 1944. kada su ustaške vlasti uhitile nekolicinu četničkih zapovjednika nakon pokolja više od hiljadu civila, Hrvata, u pravilu djece, žena i starijih, u selima pod Kamešnicom. Zapravo je bila riječ o zabuni ustaša; te ljude su pobili pripadnici SS divizije Prinz Eugen, odranije neslavne po masakrima civila. Zapovjednik puka 264. divizije u Splitu ustašama je odmah objasnio tko je pobio te ljude, zapovjedio je ustašama da puste četnike na slobodu, što su ovi i poslušali. SS-ovcima ustaše nisu pravile probleme zbog masakra nad civilima. Split je, zapravo, posljednji put vidio četnike kad su u nj 1944. prodrli partizani i istjerali njih, ustaše i, u prvom redu, njemački Wehrmacht i SS. Zagrebom su, pak, četnici posljednji put prolazili kad su 7. i 8. maja 1945., skupa s Nijemcima, ustašama, čerkezima i drugima, prolazili u koloni, bježeći pred partizanskim jedinicima.

 

Ostavi komentar

Molimo vas da unesete Vaš komentar
Molimo Vas da unesete Vaše Ime ovdje