DANILOVGRAĐANIN LAZAR PAVIĆEVIĆ O LIVERPULU, KOPU, SNOVIMA REDSA…

Enfild želi samo jedno – titulu Premijer lige

Piše, Lazar Pavićević

Nakon 15 godina navijanja kraj televizora, ove godine sam uspio da ostvarim san i bodrim svoj klub na kultnom Enfildu. Bilo je dosta prepreka, ali kada nešto jako želite, ne postoji ništa šta može da vas spriječi da to toga dođete.

Moja avantura počinje u gradu kraj rijeke Mersi, mjesto od kog zastaje dah. Mjesto koje je poznato po šestostrukom prvaku Evrope i po čuvenim Bitlsima. Iskreno, prije putovanja, očekivao sam da sve što mogu vidjeti jeste Enfild i muzej Bitlsa, što bi za mene bilo i dovoljno. Međutim, ovaj grad je nekoliko puta proglašen prijestonicom kulture u Evropi, ulaz u svaki muzej je besplatan, toliko toga možete naučiti o ovom gradu, kao i o tradiciji sukoba sa Mančesterom. Sama arhitektura gdje se smjenjuje moderno i tradicionalno takođe ne ostavlja ravnodušnim posjetioce koji se vrlo brzo zaljube u ovaj grad, i uvijek kažu “Doći ćemo opet”.

Velikan je budan i gladan

Stigao sam 7. avgusta, tačno dva mjeseca i sedam dana nakon što je Liverpul pokorio Evropu u vreloj junskoj noći u Madridu. Nakon teških vremena koja su pratila klub, od Hiksa i Žilea, preko Roja Hodžsona, mora promašenih transfera poput Endija Kerola, Stjuarta Dauninga, Adama i sličnih, do onog čuvenog oproštaja Džerarda porazom od Stouka 6:1, velikan sa Enfilda se opet probudio, a za to je najzaslužniji gospodin Jirgen Klop.

Čovjek koji je uspio da podigne Liverpul iz pepela. Tmurna atmosfera, kako na stadionu, tako i u gradu vladala je skoro punu deceniju, sve do dolaska harizmatičnog Njemca, koji ne samo da je uspio da napravi “hevi metal” tim, ekipu koja se bori i gine na terenu za svaku loptu, već je uspio i da oživi atmosferu na Enfildu.

I zaista, kada sam stigao, u vazduhu se osjećala dobra atmosfera koja vlada u gradu koji ima evropskog šampiona! More crvenih dresova, pojavili su se neki novi heroji kao što su Mo Salah, Mane, Van Dajk, Alison, a grad opet živi svoj san.

Na svakom koraku nailazite na broj 6, svaki izlog ima natpis “Šampioni Evrope”, a svi putevi vode ka Enfildu.

Koncert kao uvertira za Enfild

Jirgen Klop je uspio da pridobije navijače, nakon dugo i dugo godina, navijači su počeli da sklapaju pjesme o svojim herojima, kao na primjer pjesma za Virdžila Van Dajka, Roberta Firmina, Salaha, Manea, Origija, oživjele su i stare pjesme Liverpula, pa je kraj Enfilda počela jedna mala tradicija, a to je mini koncert prije meča, takozvani Bosnajt. Predvodi ga Džejmi Vebster, koji u blizini jednog hotela kraj Enfilda nekih na dan meča uzme gitaru, i uz pratnju mora ljudi u crvenom, čuje se pjesma i zagrijavaju se grla i dlanovi pred ulazak na Enfild.

“Ostario sam ovdje na stadionu, uz čuveni Kop, ostario čekajući i titulu. Ne Ligu šampiona, iako sam naravno srećan zbog šeste titule, koja nas svrastava u red najvećih klubova na planeti već Premijer lige. Previše je vremena prošlo od posljednjeg najvažnijeg trofeja na domaćem tlu i vjerujem da bi mogao da stigne ove sezone”, kaže mi je Džon O’Konor, čovjek koji je sjedio pored mene na stadionu, a već 35 godina 35 godina ima sezonsku kartu.

Slušati čovjeka koji tri i po decenije sjedi na istom mjestu i koji je gledao kako klub osvaja sve trofeje, prolazi kroz najljepše i najgore trenutke, bilo je za mene nevjerovatno iskustvo.

“Vjerujte, ne pamtim ovakvu atmosferu još od nesreće na Hilzbrou (1989) koja je potresla klub. Klub zajedno sa gradom opet diše punim plućima i ima najveće ambicije, a navijači sa velikom euforijom i pjesmama opet vjeruju i žive fudbal”, priča Džon.

Srce je htjelo da iskoči

Onaj osjećaj kada vam srce zalupa kada izlazite na tribine Enfilda jako je teško riječima opisati. Sve ono što sam gledao na televiziji godinama, za mene je postalo stvarnost. Tribine se polako pune, a prvi na teren izlaze golmani Alison i novo pojačanje Adrian, a nedugo zatim i igrači. Ja sam naravno bio među prvim ljudima koji su ušli na Enfild, jer nisam želio da propustim apsolutno ništa.

Enfild se polako punio, ekipa je otišla nazad u svlačionicu, a na Kop su pristizali veliki transparenti, zastave, i pripremala se posebna koreografija da konačno pozdravi evropske šampione.

U fudbalu ne postoji poznatija, slavnija himna od one “Nikad nećeš hodati sam”, koju tradicionalno prije meča izvode navijači Liverpula. Trenutak kada 50.000 ljudi raširi šalove, i kada himna počne probudi svaku emociju u vama. To su momenti kada se i pored televizora naježite, komentatori znaju da tada ne treba da pričaju, već samo da kažu gledaocima da pojačaju televizor i da uživaju. Emocije, srce, grla, suze u očima, i evropski prvaci su tu, i nikada neće hodati sami.

A na terenu – poezija

Odmah nakon himne, sa Kopa je u svijet poslata prelijepa slika, koreografija sa peharom Lige šampiona i brojem 6. Nikada glasnije, sa Kopa je počelo da se ori “Mi smo šampioni, šampioni Evrope!”, a to je dalo veliki vjetar u leđa igračima, pa je vrlo brzo na semaforu pisalo 4:0. Plesali su fudbaleri na terenu, a sa tribina su se mijenjale pjesme, Enfild je dočekao svoj san, a Džon mi je na poluvremenu rekao da ovakvu atmosferu na meču u Premijer ligi nikada nije vidio.

Oficijalni spiker na Enfildu je nekoliko puta upozoravao gledaoce da sjednu iz bezbjednosnih razloga, a na to je čitav stadion odgovorio zvižducima, a sa Kopa je opet krenulo skandiranje “Mi smo šampioni, šampioni Evrope” a brzo se priključio i čitav stadion. Ti momenti će zauvijek ostati u mom sjećanju, atmosfera je ličila na argentinske stadione, a ne na kultni Enfild.

Enfild – svi kao jedan

Interesantno je da na Kopu ne postoji vođa navijača, nema mikrofona, zvučnika, nema odvojenih grupica. Na Enfild dolaze porodice, radnička klasa, siromašni, bogati, turisti, ali kada zakorače na sveto tlo, oni postaju jedno. Vjerujem da je to ono što Enfild čini toliko posebnim, nekada pjesma krene od malog djeteta, nekada od nekog čikice koji je bodrio i Pejzlijeve i Šenklijeve junake, ali jedinstvo, strast, energija i atmosfera su razlog zašto je velika Barselona pala početkom maja i izgubila 4:0, ali i razlog zašto svi timovi dolaze na Enfild sa dozom straha i svjesni toga šta ih čeka.

“Ovdje sam sa porodicom, došao sam da ispunim san i evo dešava se na korak od mene. Vjerujem da je ovo početak sezone u kojoj se osvaja Premijer liga”, govori mi Kinez Lio, koji je prvi put na Enfildu.

I iz velike Kine, i male Crne Gore, širom svijeta, ljudi sa istom strašću i energijom prate i bodre ovaj klub. Bez njih, Liverpul nikada ne bi mogao biti ono što jeste, gigant i institucija svjetskog fudbala.

Veličina ovog kluba se zaista vidi na svakom koraku, počevši od ogromnog i prelijepog stadiona, preko miliona navijača, lokalnog stanovništva, muzeja za koji vam treba dobrih dva sata da prođete kroz istoriju, igrače, trenere, trofeje, srećne i tužne momente koji su pratili klub, čuvenim Melvudom, ogromnim prodavnicama, statuama legendama, pjesmama, strašću, energijom i atmosferom.

Nezaboravno iskustvo

Meč protiv Noriča najavio je sezonu u koju Redsi ulažu velike nade, kako Džon i Lio, tako i svi ostali, a euforija se osjećala i na kraju meča, iako je Liverpul usporio u drugom poluvremenu. Na Enfildu je krenulo skandiranje “Liverpul je na vrhu tabele”, iako je petak veče i otvaranje Premijer lige, osjeća se da je u fokusu samo taj famozni trofej koji je za dlaku izmakao prošle sezone, ali sada svi vjeruju da ne može izmaći.

Dolazak na Enfild je ispunjenje sna, priča koja ostaje sa vama i koja vas prati čitavog života, i siguran sam da ću se u životu uvijek vraćati ovom posebnom mjestu. Vidjeti uživo Klopa, fudbalere, navijače, stadion, osjetiti atmosferu, upoznati ljude koji dijele istu ljubav prema klubu, pjevati himnu, biti dio ove velike porodice za mene je nezaboravno i najljepše iskustvo u životu.

Klop je sastavio tim kakav je želio, probudio je Enfild i navijače, i svi zajedno hitamo ka prekidu 30-godišnjeg posta i imamo isti cilj i istu želju.

(Autor je student postdiplomskih studija “Preduzetnička ekonomija” na UDG i zaljubljenik u Liverpul)

Izvor: Dnevne novine