Miloš Šobajić

Slikar Miloš Šobajić kaže da bi umjetnici trebalo da budu ljudi koje nije moguće uklapati u doktrinu, ali da “vlast ne voli kad neko priča”, posebno ne ako “imaju nešto da kažu”.

Šobajić je u intervjuu za Blic pričao o svojim iskustvima sa vlašću, i o tome kako je jedno iskustvo razlog da svoju knjigu “Slikaj i ćuti”, u izdanju Vukotić medije, baš tako naslovi.

“Ovaj naslov sam pozajmio iz sjećanja na ono što mi je rekao jedan visoki crnogorski funkcioner u Parizu, kada sam se usudio da pitam nešto neprihvatljivo, a pitao sam ga, valjda, da li je istina i da li je moguće da Tito ima samo163 cm visine”, kaže Šobajić.

“Pretvorio se u razjarenu zvijer: ‘Jesi li ti slikar? Jesi. E, onda slikaj i ćuti.’ To jeste bila angdota, ali na širem planu, poruka je jasna. Vlast ne voli kad neko priča, ona zahtijeva tišinu i poslušnost i svi oni koji imaju nešto da kažu nisu dobrodošli, posebno ako govore mimo dogme i doktrine koju vlast propovijeda. A umjetnik je upravo antidogmatski tip, ili bi trebalo to da bude”, rekao je on.

Kako je Vojo Stanić otišao u slikare

(…) Smrt nije izbjegla ni moje djedove, stričeve i veći broj njihove djece koji bi dobijali tuberkulozu čim bi sa zdravog nikšićkog vazduha došli u Beograd, da bi se školovali ili da rade u njemu, ili da žive. Bilo je to dvadesetih godina prošlog vijeka, kada je slikar Vojo Stanić, kao dječak, živio u kući pored kuće Šobajića u Nikšiću.

Odgovara Vojo Stanić na nekoj televiziji na pitanje kako je postao slikar. Kaže: “Imao sam divan koloraturni glas i volio sam da pjevam i često bih izašao u avliju i divno pjevao. Ja tako zapjevam, a đed mi vikne: ‘Ćuti, ne pjevaj, neko je umro u Šobajića!’ Ja umuknem. Drugi put opet zapjevam, a đed vikne: ‘Ćuti, opet je neko umro u Šobajića’ i tako više puta, dok nijesam sasvim prestao da pjevam i počeo, onda, iz dosade da slikam!” (Iz Šobajićeve knjige “Ćuti i slikaj”)

Izvor: Cdm.me