RUKOMET

Dame su simbol plavo-bijelog grada

Godine nakon velikog rata, kada se iz ruševina rađala i naša zemlja, u Titogradu se rodio sportski klub koji je sedamdeset godina kasnije simbol rukometa, evropski gigant…

Tog 13. februara 1949. godine rodila se Budućnost, tog dana bilo je jasno da će dame u svim narednim godinama biti simbol grada na Morači, iako se na najveće uspjehe dugo čekalo.

Bilo je uspjeha i u ranim godinama, ali prve stvari u Titogradu počele su da se dešavaju u osamdesetih godina prošlog vijeka…

Fuzija i Vinkov odlazak

Dugo su “plave dame igrale na betonu Stadiona malih sportova kultnom mjestu koje je uvijek bilo puno kada bi igrali Budućnost i još jedan klub iz glavnog grada Crne Gore Titeks. A onda se jednog dana sve promijenilo napravljena je fuzija ova dva kluba, a doveden je i jedan od najboljih trenera Evrope Vinko Kandija.

Veliki posao oko ulaska u Prvu ligu odradio je ranije Dušan Đurišić, a sa Vinkom i njegovim tadašnjim asistentom Nikolom Petrovićem Budućnost je 1984. donijela prvi veliki trofej u Titograd (Kup Jugoslavije) samo tri godine nakon što je izboren plasman u Prvu saveznu ligu. Godinu nakon Kupa stigla je prva titula u Jugoslaviji, ali i prvi evropski trofej Kup pobjednika kupova.

Genije iz Trogira udario je tada temelje budućeg velikana…

“Vinko je zaorao brazdu toliko duboko, utemeljio je rad i napravio sistem. Tako je uradio sa našim klubom, ali i sa Radničkim, Hipom, Krimom”, objasnio je Nikola Petrović.

Vinko je otišao, ali iza sebe je ostavio sistem i pravog nasljednika dvije godine nakon Kupa pobj ednika kupova, Nikola Petrović je (ovog puta kao prvi trener) sa klubom iz Podgorice osvojio EHF kup.

Romantični Titograd živio je tada za svoje dame sestre Mugoša (Ljiljana i Svetlana), Olgu Sekulić (tada Pejović), Katicu Lješković, Zoricu Pavićević i mnoge druge….

“Bukvalno nije bilo praznog mjesta u Morači, a ulicom nismo mogli da prođemo”, prisjetio se Petrović. “Od tog trenutka svi su znali za Titograd, a Budućnost je dva puta bila proglašena za najbolju sportsku ekipu Jugoslavije”.

Sve je stalo 13. maja

U narednim godinama Budućnost je uspostavila neviđenu dominaciju u SFR i SR Jugoslaviji, ali na novi evroski trofej čekalo se 19 godina.

I opet ga je u Podgoricu donio Nikola Petrović, koji se tokom 2006. vratio na klupu giganta iz Podgorice.

Bila je Budućnost i tada velikan, ali na neki način ranjeni velikan pošto je šest puta zastajala na korak od najvećeg meča u Ligi šampiona u “prokletom” polufinalu.

Nakon jednog od razočaravajućih nastupa u Ligi šampiona 2010. godine na klupu Budućnosti umjesto Đule Žige stigao je tada malo poznati Dragan Adžić. Sve nakon toga je istorija ovog puta pozlaćena. Mladi stručnjak te godine je donio još jedan pehar Kupa pobjednika kupova, a onda je sa svojim damama 13. maja 2012. ostvario san svih generacija, izbrisao rane iz svih šest polufinala. I više nije bio malo poznat!

Budućnost je najprije preko Larvika preskočila famozno polufinale, a onda je tog 13. dana maja u revanš meču velikog finala srušila Đer. Tresla se “Morača” tada kao nikada do tada pehar Lige šampiona konačno je stigao u Podgoricu.

“Sigurno klupski najupečatljivija stvar u mojoj karijeri, a mislim i u istoriji Budućnosti, jer smo pokazali da možemo da napravimo taj korak više”, potencirao je Dragan Adžić.

Sve se poklopilo tog 13. maja čak i da velika Bojana Popović svojim šestim peharom Lige šampiona završi klupsku karijeru.

“Vođenja iskustvom kroz pet osvojenih Liga šampiona sa timovima iz Danske, vratila sam se u Budućnost”, prisjetila se Bojana.

I ona je iza sebe imala četiri neuspješna polufinala u plavom dresu.

“Na kraju smo uspjeli, jer smo svi vjerovali i radili na tome da ispravimo greške iz prošlosti bili smo kao jedna porodica”, dodala je Bojana.

Budućnost je i budućnost

Nakon nezaboravne 2012. na drugi pehar Lige šampina nije se čekalo mnogo već tri godine kasnije Budućnost je u Budimpešti, uz neviđenu dominaciju, pokorila Evropu. Od tada “plave dame” su uvijek u vrhu i čini se da je samo pitanje kada će se ogromni srebrni pehar vratiti u Podgoricu.

Ako se zna da je sada na čelu Budućnosti dama koja je bila jedan od simbola oba trijumfa u Ligi šampiona onda u njene ambicije ne treba sumnjati.

“Moje želje su velike, ali isto tako da bi se ostvarile potreban je veliki rad i vrijeme”, istakla je predsjednica Budućnosti Radmila Petrović, koja je naslijedila Predraga Boškovića (bio na čelu kluba od 2006. do 2018).

A te velike želje bile bi?

“Želim da zadržimo dobre međuljudske odnose. Želim da iz naših mlađih kategorija izraste što više igračica koje će predvoditi prvi tim Budućnosti i nositi grb reprezentacije na velikim takmičenjima. Želim da osvojim Ligu šampiona kao predsjednica kluba, da osjetim tu emociju pošto kao igračica znam kakav je to osjećaj! Samo toliko”, zaključila je Radmila Petrović.

Pomenute sestre Mugoša, Olga Sekulić, Katica Lješković, Zorica Pavićević, Bojana Popović, Radmila Petrović, kao i Maja Bulatović, Maja Savić, Milena Raičević, Katarina Bulatović, Majda Mehmedović… Ali i mnoge druge prije i poslije njih. Dame su uvijek bile simbol plavo-bijelog grada.

Svečanost 28. februara u CNP-u

Svečanost povodom 70 godina postojanja ženskog rukometnog kluba Budućnost biće održana 28. februara u Crnogorskom narodnom pozorištu. Tom prilikom biće predstavljana monografija kluba, kao i dokumentarni film Sedamdeset svijetlih godina ŽRK Budućnost”.

Izvor: Dnevne novine