Ekscentrična strana britanskog lidera prvi put je zablistala na velikom platnu. Svaka Makartenova riječ mobiliše gledaoce da navijaju za Čerčila istom jačinom kojom je ovaj britanski Ciceron „mobilisao engleski jezik i poslao ga u rat“
 

Robert Hardi bio je najvoljeniji filmski Vinston Čerčil u dugom nizu biografija ovog britanskog velikana. Prije nego što je preminuo u avgustu 2017. glumac je govorio o ulozi Gerija Oldmana u filmu „Darkest Hour“. Ostvarenje Džona Rajta još nije bilo premijerno prikazano, ali Hardi je već mogao da nasluti da će svijet dobiti novog omiljenog filmskog Čerčila. Tada je rekao da mnoge njegove kolege, misleći da je dovoljno da se pojave u kadru sa prorijeđenom kosom, debelim podbradkom i cigarom, nijesu uspjele da iznesu Vinstonovu suštinu.

Esencija čovjeka

Hardi je objasnio da fizički izgled jeste važan, ali presudniji su stil, način govora, energija i stav onog koji iznosi ulogu. Prema njegovom mišljenju, samo glumac koji je u stanju da izađe iz sopstvene glave i pusti Čerčila unutra, može da prikaže njegovu esenciju.

I bio je u pravu kada je rekao da će Oldman uspjeti u tome. Glumac je toliko dobro odigrao Čerčila, da je poslije svega nekoliko minuta dvočasovnog filma „Darkest Hour“ lako zaboraviti da se tamo negdje, unutar Vinstonovog tijela, nalazi Geri Oldman.

Kako je čudno gledati film u kom Oldman igra glavnu ulogu – a Oldmana fizički nema! Stvar postaje još čudnija kada se prisjetite njegove biografije, naročito uloge Ludviga van Betovena u „Immortal Beloved“ (1994) ili „Sid and Nancy“ (1986), gdje je majstorski iznio energiju legendarnog pankera Sida Višusa. Oldman je briljirao mnogo puta, ali nikada nije bio bolji nego u filmu „Darkest Hour“. Svaki naredni filmski Čerčil ravnaće se prema Oldmanovom.

No, film Džona Rajta nije vrijedan samo zbog neprikosnovene glume. Scenario Entonija Makartena je veća zvijezda od njih.

Humor za desetku

Istorijske biografije često su toliko suvoparne i samodovoljne, da vas tjeraju da prevrćete očima dok se na velikom platnu smjenjuju klišeizirani momenti namijenjeni lovu na Oskare. „Darkest Hour“ je potpuno drugačiji.

Makartenov scenario pun je energije, strasti, radosti i očaja borbe, beskrajnog divljenja prema jednom od najvažnijih lidera u istoriji i – vjerovali ili ne – neodoljivog humora. Čerčilova ekscentrična strana prvi put je zablistala na velikom platnu. Makartenov briljantni scenario više priliči pozorištu nego filmskom platnu. Perfektno vozi gledaoce od najbandoglavijih i najočajnijih Čerčilovih momenata preispitivanja, do trenutaka kada toliko zavitlava kolege političare, da samo pomislite u sebi: „Kakav je ovo brat!“

Svaka Makartenova riječ pokreće gledaoce da navijaju za Čerčila istom jačinom kojom je ovaj britanski Ciceron „mobilisao engleski jezik i poslao ga u rat“. Uhvatićete sebe kako zaneseno ponavljate krajeve rečenica iz Vinstonovih govora, hipnotisano slušajući čovjeka koji odbija bilo kakvu mogućnost razgovora sa fašistima, jer „ne može se pregovarati sa tigrom dok ti je glava u njegovim čeljustima“.

Divićete se inteligenciji, visprenosti, tvrdoglavosti, ali i momentima lukave fleksibilnosti britanskog lidera koji je u maju 1940, dok su nacistički tenkovi gazili vrišteće lice Evrope, morao da se bori sa skeptičnim kraljem, spletkama sopstvene partije, ličnim moralnim dilemama i prestravljenim narodom koji je bio apsolutno nespreman i za borbu i za poraz. Raznježiće vas beskrajna podrška koju je imao od supruge (vrsna Kristin Skot Tomas). I biće vam jasno koliko je film „Darkest Hour“ moćno svjedočanstvo o beskrajnoj snazi riječi koje mogu da učine nemoguće.

Pojedini predstavnici britanske ljevice digli su dževu zbog zanemarivanja problematičnih Čerčilovih poteza, ljuti zbog mogućnosti da ga svjetska publika prihvati kao simpatičnog borca za slobodu i zapostavljanja činjenice da je ovaj čovjek jednako mrzio i Hitlera i Mahatmu Gandija – samo zbog toga što su bili neprijatelji Britanske imperije.

Strastveni projekat

Ova kritika bi bila vrijedna da autorski tim nije lukavo usmjerio radnju na najmračniji i najteži period sa početka Čerčilovog premijerskog mandata. Ovako, niko ne može da kaže da ovaj čovjek ne zaslužuje da se nađe u muzeju najvećih britanskih heroja, ako ni zbog čega, onda zbog operacije Dinamo u Denkerku, kada je Velika Britanija pretvorila ratni poraz u najveću moralnu pobjedu.

Teško je spakovati opštepoznatu istorijsku priču tako da bude zanimljiva, ali ovdje 125 minuta prosto proleti. Film se baš zbog sirove, beskrajno iskrene strasti njegovih autora izdvaja iz mora čerčilovskih biografija.

Držimo fige da Makarten dobije Oskara za scenario u izuzetno teškoj konkurenciji. Navijamo i za Oldmana koji je definitivno zaslužio ovo priznanje – zbog majstorske glume, 200 sati šminkanja, kolonoskopije, trovanja nikotinom poslije pušenja više od 400 cigara i predanosti ulozi (riječi njegove supruge Žizel: „Cijele godine sam išla u krevet sa Vinstonom Čerčilom, a budila se sa Gerijem Oldmanom“).

I samo se pitamo… Je li moguće da je Oldman upao u trku za Oskara iste godine kada je nominovan i Danijel-Dej Luis? Kakav pakao!

Ocjena: 8/10

Režija: Džon Rajt Uloge: Geri Oldman, Lili Džejms, Kristin Skot Tomas, Ben Mendelson, Ronald Pikap Trajanje: 125 min

Izvor: Portal Analitika