U Štulićevim pjesmama nema ničega na prvu loptu. On dribla i lijevom i desnom, prima stihove u letu, štopuje ih… i taman kad pomisliš da će da šutira iz sve snage, „lupi“ lažnjak (kao onomad Stojković Špancima!) i neodbranjivo šalje pjesmu u golmanov donji desni

Pošteno bi bilo da ostarjelog Džonija Štulića igra Džef Bridžis. Skoro da su vršnjaci, a uz malo šminke i nekoliko kilograma manje, sa onom dugom prosijedom kosom i bradom, mogao bi komotno da prođe kao nekadašnji frontmen grupe Azra. Možda kod publike – ali ne i kod Džonija.
Branimir Štulić nikad nije volio glumačka stvorenja. To su za njega kvazialhemičari koji pretvaraju zlato u bakar. Život u glumu. Neiskreni i tašti. A on je bio, a i dan-danas je, suviše zaljubljen u svoje pjesme da bi bilo kome dopustio da ih izvodi. Makar i na filmu.
Ovo sve pod uslovom da Džoni nije gledao „Ludo srce“, film u kom Bridžis igra nekad slavnog kantri muzičara koji se pod stare dane dovija od mjesta do mjesta, od birtije do birtije, tezgareći za nekoliko piva, podgrijani ručak i prenoćište u hotelu sa „nula“ zvjezdica. Tako daleko od Džonija. Ili ipak ne?
U pojedinim scenama Džef kao da je preslikao onog namćora i ekscentrika, zanesenjaka i poštenjačinu spremnog da „ravno do dna“ slupa svoj brod o hridi egoizma, koje se pomaljaju iznad uzburkale vode genijalnosti.

Zlatna faza
No dosta o metaforama. Kafka ih je mrzio. Pisao je u slikama. Baš kao i Štulić. Posebno na petom albumu grupe Azra nazvanom „Kad fazani lete“, čije je snimanje završeno 25. januara 1983. godine u studiju „Cream“ u Frankfurtu. Dakle, prije tačno 35 godina, dok je još trajala zlatna faza Azre. Prema Džonijevom mišljenju, to je bila „ploča za velike bine i velike koncerte“.
Od samog osnivanja grupe Štulić se ponašao kao pravi apsolutista, u najmanju ruku Luj Četrnaesti. „Azra, to sam ja“, kliktao je na sav glas. Baš na ovom albumu imao je priliku da to pokaže na djelu. Dva do tada stalna člana postave, basista Mišo Hrnjak i bubnjar Boris Leiner, spletom okolnosti nijesu bili u prilici da mu pomognu.
Štulić je morao da svira i gitaru i bas, da napiše tekstove i muziku, da aranžira i producira. Samo je bubnjar Srećko Antonioli uskočio da mu pomogne, dobivši za to specijalnu zahvalnicu na kaveru ploče. Omot u vidu negativa fotografije na kojoj je Džoni sa gitarom, za mikrofonom, naizgled je nedovršen, nedokučiv, višeslojan – baš kao i većina tekstova na ploči.

Pulsiranje emocija
Album „Kad fazani lete“ ima deset pjesama na kojima je gitarski zvuk osjetno jači u odnosu na dotadašnju Azru. Nešto najbliže hard roku u muzičkom i Malarmeu u pjesničkom izražaju.
„Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico / mogućnost prosvijećenosti razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom / miris zemlje, koncentrični krugovi gluposti i neznanja kao prstenje / ono dalje ne razumijem…“
A slušalac ne razumije ni ono dalje ni ono prije toga, ali osjeća da tu nešto ima, neka skrivena formula, kod, šifra… koju autor zna, ali neće da je podijeli sa ostalima. Naprosto osjeća tu njegovu bolnu emociju kako neprestano pulsira punih 33 minuta i 37 sekundi. I nije daleko od istine. Jer autora zaista boli, neizrecivo ga boli… boli ga uvo kako će to slušalac protumačiti.
Štulić će mnogo godina kasnije dati i podrobnije pojašnjenje: „Želio sam da to bude kao neka čista umjetnost – da niko ne skuži o čem’ se*eš, al’ da ono dobro zvuči, umjetnički“. I uspio je u tome.

Donji desni
Ima na ovom albumu raznovrsnog štiva – od nadrealne pjesme „Nemir i strast“, do čiste balade „Plavi golub“: „Ponekad je vidim ležeći u snu / kao igru sjena na mom ramenu / bijelo svjetlo iznad površine tupih koraka / koliko još ima do očaja“.
U pjesmi sa socijalnom tematikom „Štićenik“ naizgled je sve jasno kao dan. Ali samo za one koji površno poznaju Štulićevo stvaralaštvo…
Kažu da je Štulić bio odličan fudbaler, ali ne zavaravajte se – u njegovim pjesmama nema ničega na prvu loptu. On dribla i lijevom i desnom, stvara šanse samom sebi, prima stihove u letu, štopuje ih… i taman kad pomisliš da će da šutira iz sve snage, on „lupi“ lažnjak (kao onomad Stojković Špancima!) i neodbranjivo šalje pjesmu u golmanov donji desni.
Golman – to si u ovom slučaju ti, dragi čitaoče, ti koji misliš da su u nekim naizgled jednostavnim ljubavnim stihovima pronikao u Džonijevu filozofiju. Ali čuvaj se, baš u jednostavnosti je trik.
„ … i zato bježi od mene / ponesi svoje kofere / pune gorkih spoznaja / idi za svojom sudbinom / i ne vraćaj se više“.
Branimir Štulić je sopstveni antipod i neće dozvoliti da ga bilo ko „igra“ dok on još može da igra. Džef Bridžis bi se potrudio svojski, to nije sporno, ali pitanje je da li bi ulogu iznio do kraja. Preveliko je to breme. Breme vrača koji ide iz svog sela, bacajući za sobom „mrvice“ – ali ne da bi mogao da se vrati, nego da bi zametnuo trag.
– Zašto se ne slikaš za albume, zašto se ne pokazuješ u javnosti, zašto si se povukao? – pitali su ga uglas.
– Jeste li čitali Dostojevskog? – pitao je on njih.
– Naravno, pa on je najveći, jedinstven, genije – odgovorili su.
– A jeste li ga ikad vidjeli?

Bregović – Makartni, Štulić – Lenon

Krajem 1982. godine Branimir Štulić boravio je nekoliko dana u Sarajevu i
pjesme koje će nedugo potom snimiti na albumu „Kad fazani lete“ pokazao je Goranu Bregoviću. Ideja je bila da frontmen Bijelog dugmeta producira Azrin album. Ipak, to se nije dogodilo. Štulić je u jednom intervjuu objasnio zbog čega je došlo do razlaza.
– Pola Makartnija beskrajno volim jer je on rasan nerv, ali on nije moja furka. Lenon mi je bliži, onako s mozgom. Recimo ovako, grubo… Bregović je Makartni, a ja sam Lenon… Bregović pokušava biti aktuelan i on ima tu furku, ali to je malo groteskno. Nego, Bregović i ja smo se razišli kada smo obojica bili stariji od Lenona i Makartnija, u vrijeme njihovog razlaza. Da smo se našli prije deset, 12 godina… vjerovatno bi to taj odnos bio. On je više na ariju, a ja sam više bluz, ono što vi zovete patetikom, kao što je i Lenon bio više prema bluzu. Ali to što pričam je samo „vjerovali ili ne“, igra što bi bilo kad bi bilo – govorio je Štulić sredinom osamdesetih.

Riječi su nužno zlo

Pjesma „Kao i jučer“ sa albuma „Kad fazani lete“ ima interesantno mjesto nastanka. Po sopstvenom priznanju, Štulić je tekst pjesme napisao u avionu.
– Pjesmu „Kao i jučer“ snimio sam 1983. i jedino što pamtim jeste da sam u avionu i kratim vrijeme s Borhesom, koji je imao tu jednu fazu metafizike. Uvijek sam imao prvo muziku, a onda sam naknadno radio tekst. To nitko ne vjeruje. A žao mi je što sam mnogo tih melodija uništio zbog teksta. U principu, možeš savršeno pogoditi vrijeme i mjeru, ali riječi su kao šansona, vuku te u neke svoje prostore. Uvijek mi je melodija bila draža od riječi. Riječi ništa ne znače. One su nužno zlo – kazao je Štulić.

FOTO: fenixsite.com / famousfix.com

Izvor: Portal Analitika