U ponedjeljak su se prolamale gore iznad seoskog groblja Glavica u Trešnjevu, lijepom selu nadomak Andrijevice. Ječali su klanci od naricanja tužbalica i leleka ponositih gorštaka, koji su na taj način izražavali bol i saučešće svom uglednom bratstveniku, prijatelju i komšiji Maksimu Stojanoviću, koga je u nedjelju po podne zadesila nova tragedija, u kojoj je izgubio još jednog sina. Drugog za nepunih deset mjeseci…

Stasiti momak, ponos sela, Igor Stojanović (25), poginuo je u sječi šume na planini Gradišnica. Na njega je prilikom sječe pala smrča i na mjestu ga ubila. Svi napori njegovog oca Maksima, i ljudi koji su se zatekli na planini na kojoj su brojni Trešnjevci, ali i mještani susjednih sela koji su sagradili vikendice i planinske “stanove”, da pomognu teško povrijeđenom mladiću, ostali su bez rezultata, tako da su rođaci koji su na vijest o nesreći dojurili iz sela, samo mogli da budu nijemi svjedoci još jedne tragedije tihe i vrijedne porodice Stojanović.

U ponedjeljak su Maksim Stojanović, njegova supruga Slobodanka-Danka, jedino preostalo dijete sin Dalibor, Maksimov brat Veličko – Vesko, u kapeli u Andrijevici, primili saučešće na hiljade građana Vasojevića i okolnih mjesta, koji su došli da se oproste od mladog Igora, ali i da stiskom ruke, pokažu Stojanovićima da u neizmjernom bolu nijesu sami, poslije nove tragedije koja ih je pogodila.

Naime, prije nepunu godinu dana, 24. avgusta, stotinjak metara od rodne kuće, na svoj 25. rođendan poginuo je Igorov brat Ivan, koji je upravljajući džipom udario u potporni zid pored regionalnog puta Andrijevica – Berane. U stravičnoj nesreći u kojoj je on stradao na mjestu, teško su povrijeđene dvije devojke koje su se kasnije oporavile. U znak sjećanja na Ivana njegovi roditelji su pred zgradom Osnovne škole “Bajo Jojić” u Trešnjevu izgradili poligon za male sportove, na kome se dva dana ne čuje uobičajeni žamor seoske omladine.

Dok priča komšija, lica zgrčenog od bola, kao da ne osjeća da mu se iz očiju niz lice kotrljaju suze. Gotovo preko puta njega, okamenjeni Maksim sa porodicom, svi nijemi od bola, odgovorali su stiskom ruke na izraze saučešća koje su im upućivale ”

“Ovo je nezapamćeno ne samo u Trešnjevu, nego u Limskoj dolini. Maksim i Danka su bili vrijedni ljudi, dobri rođaci, komšije koje su bile svima pri ruci. Ne vjerujemo da im se sve ovo izdešavalo za tako kratko vrijeme, ali, istina je surova. E, moj Maksime, šta dočeka brate mili”, više za sebe, zborio je zureći u kovčeg sa tijelom nesrećnog Igora i familije koja je primala saučešće, rođak i komšija Stojanovića.